Monday, January 24, 2011

LEVICA KAO TROJANSKI KONJ - Pismo slovenačkoj levici

Dimitar Anakiev
LEVICA KAO TROJANSKI KONJ
Pismo slovenačkoj levici


Kada student promaši temu dobije slabu ocenu a kada profesor promaši temu dobije dobro plaćeni medjunarodni projekat. Na slučaju Izbrisanih u Sloveniji su se godinama pošteno ispromašivali domaći akademski i politički krugovi vešto skrivajući ključne tačke a diskutujući efemerne. Pismo koje sledi nedavno sam promenio sa Majom Breznik, docentom sociologije kulture na ljubljanskom Fakultetu za društvene nauke, saradnicom Mirovnog instituta i Radnićko-pankerskog univerziteta, ali se zapravo odnosi na celokupnu akademsku i političku levicu Slovenije. Ova levica se je očito našla na istorijskom mestu kolaboranta. Dakle, obraćajući se Maji obraćam se levici u celini:

Draga Maja Breznik,

hvala Vam na pozivu za saradnju na projektu „Profano državljanstvo Evrope“ u koji mislite da spadaju i Izbrisani i moja dva filma na tu temu. Na žalost postoje brojni razlozi zbog kojih na Vaš ljubazni poziv ne mogu pozitivno odgovoriti. Razlozi su sledeći:

1.Problem „brisanja“ je eksluzivno problem slovenačkog nacionalizma a ne „profanog državljanstva“ tj. kapitalizma-liberalizma. Naravno, sigurno možemo reći da je danas sve na neki način povezano sa liberalizmom ali graditi na toj tezi pretpostavku o Izbrisanima je pomalo, po mom mišljenju, neozbiljno. Odgovorno, dakle, vezujem problem Izbrisanih za slovenački nacionalizam kao neko ko se dvadeset godina bavi osmišljavanjem ovog problema sukobljavajući se pritom sa raznim oblicima maskiranja i dekontekstalizacije.

2.Ideologija „brisanja“ ima više veze sa militantnim anti-jugoslovenskim šovinizmom koji je istorijski nastao u vreme pred i za vreme drugog svetskog rata kao ideologija kolaboracije sa fašizmom, a u ime odbrane „evropskih vrednosti“, nego sa politikom Wall Streeta.

3.Slovenačka evropska levica je učinila znatne napore da „modernizuje“ problem brisanja i učini ga ga „isplativim“ tj. teoretski pogodnim za doktorate, evropske simpozijume, radove itd. Time je veoma pomogla slovenački nacionalizam zbog maskiranja i dekontekstalizacije problema. Izbrisani su tako promenili razne kontekste, od latino-američkog (zapatisti i pikaterosi) do modernih evropskih trendova (migracije itd.). Na tom mestu moram reći da je upravo povratak u jugoslovenski kontekst bio glavni problem borbe izbrisanih. Ili drugim rečima: brisanje konteksta je bilo u osnovi brisanja bivših Jugoslovena. To je ključ cele zamisli. Bez originalnog konteksta je problem Izbrisanih neprepoznatljiv i naravno nerešiv (ako baš to nije cilj). To što neki pokušavaju da problem slovenačkog nacionalizma prepakuju, sakriju i prikažu kao nešto drugo je obična kulturna laž. Produkcija kulturnih laži je naravno osnovni posao intelektualne elite nezavisno od provinijence. Ako je ta produkcija naplativa, tim bolje.

4.Forma prezentacije projekta koju pominjete takodje mi nije prihvatljiva, ponudjeni način je nefunkcionalan, odnosno nema većeg smisla. Za 4 minuta ne možete ozbiljno predstaviti temu, a još manje dva filma u trajanju 100 minuta. Celi koncept prezentacije čini se ili neozbiljno zamišljen ili je jednostavno nova zloupotreba teme izbrisanih, njene „spektakularnosti“ (spektakal je poznata tržišna roba), za neku novu trendovsku promociju kojoj bi Izbrisani služili.

Spadam medju one izbrisane koji su veoma (raz)očarani ulogom slovenačke evropske levice u svim njenim formama prilikom sprovodjenja politike slovenačkog nacionalizma. Ta levica nije bila sposobna ni za kakvo suočavanje sa politikom nacionalizma, koji je šta više i prisvojila i dala mu svoj nemali doprinos ulazeći u koruptivni odnos sa njim (profesure, plate, kolumne, honorari itd.). Po mom skromnom mišljenju je korumpirana levica najveći trojanski konj u slovenačkom društvu i kognitivno rečeno veći problem nego desnica koja je jednostavno i otvoreno to što jeste.

Slovenačkoj evropskoj levici je naravno mnogo lakše i isplativije da se bavi liberalizmom za koga je slovenačka socijalna misao, leva ili desna, potpuno beznačajna. Mnogo je teže čistiti u svojem dvorištu nego u dvorištu Wall Streeta. Možda bi za rešavanje problema slovenačkog nacionalizma
trebalo angažovati levicu sa Wall Streeta? Tako da vi rešavate njihove probleme a oni vaše?

Dozvolite mi Maja, da vas podsetim da živite u zemlji u kojoj na zadnjem popisu stanovništva (2002) čak 186 998 stanovnika „nije želelo“ i „nije znalo“ da se nacionalno opredeli ili je bilo „neopredeljeno“ (prilažem tabelu popisa u xls. Dokumentu, takodje i web stranu u fusnoti /1/). Tako stravično veliki broj ljudi, 10% ukupne populacije, vaših sugradjana, koji su „naprasno zaboravili“ svoje poreklo rezultat je militantntne šovinističke kampanje zastrašivanja „južnjaka“ sprovedene tokom 17 godina trajajuće akcije brisanja ljudi iz zvaničnih knjiga. Poruka je bila: „Ako se hitno ne asimilujete proći ćete kao oni“. Kako to da niko na slovenačkoj evropskoj levici ne primeti tako velike, ogromne probleme slovenačkih nepriznatih manjina? Savet Evrope je 2003 godine predlagao Sloveniji priznavanje manjina i organizovao u tu svrhu i savetovanje u Ljubljani koje je celokupna javnost – uključno sa levicom- bojkotovala!

Takodje, draga Maja, dozvolite mi da vas podsetim da Vam upravo pišem na ilegalnom jeziku jer su kultura i jezici jugoslovenskih manjina konstatno podložni pritisku i brisanju iako ukupan broj njihovih korisnika doseže 17% stanovništva (oko 319 005 ljudi)

Na kraju ovih nemilih podsećanja, dozvolite mi i da vas podsetim na udruženu akciju slovenačke levice i janšista koja je upravo u toku. Ako je verovati časopisu Dnevnik od 15. januara – ne znam da li ste imali vremena, posle redovnog pročitavanja Wall Street Journal-a, da pročitate i veliki, patetični naslov preko cele četvrte strane ljubljanskog Dnevnika: „Koalicija i SDS udruženi u podršci naroda nekadašnje Jugoslavije“ - u Sloveniji vlada nacionalno jedinstvo (bez bratstva) da se – obratite pažnju: „podrže konstitutivni narodi i narodnosti bivše SFRJ“. I ta podrška je molim vas opet neki mistično moderni evropski termin, ovaj put: Exyumak! Exyumak znači – „Savez saveza kulturnih društava konstitutivnih naroda i narodnosti bivše SFRJ“. Šta zapravo znači ovaj novinski naslov koga bi čovek pre očekivao u nekom časopisu, recimo Komunistu iz 1984, nego evropskom Dnevniku 2011?

Sve ovo znači da će „podržane“ manjine umesto manjinskih prava dobiti Savez kulturnih društava sa lepim imenim Exyumak. Oni će tamo, u svom getou, gajiti svoju kulturu. Igrati kolo na primer – bravo! Obratite pažnju kako slovenačka politika upotrebljava arhaične izraze „narodi i narodnosti“ umesto malo modernijih: „manjina“, „manjinska prava“ i sl -koje im očito ne želi niti spomenuti a kamoli priznati. Slovenija će izigrati Savet Evrope a pošteno ispsovane i ponižene manjine prihvatiće šta im se da. Vrlo poznat rukopis, Maja, za rešavanje problema manjina. Čekamo još da se pojave „Pošteni Albanci“ i sve će, za „narode i narodnosti“, biti kako treba. A zakon o Exyumak-u ulazi u parlament krajem januara. Na isti način je Slovenija „rešila“ i Rome kojima nisu priznata univerzalna manjinska prava a dodeljen im je neki partikularni zakon. Podvucimo crtu: Slovenija masovno krši manjinska i ljudska prava uz aktivnu saradnju slovenačke levice.

Što se tiče mojeg učešća u vašem projektu:

1- pristajem ukoliko Vi, i ostali ućesnici u projektu, gospoda Rastko Močnik i Marko Kržan, pristanete da se 4 minuta namenjena Izbrisanim upotrebe za obelodanjenje i obraćanje protiv politike prema nacionalnim manjinama u Sloveniji, te ako svi mi učesnici te akcije, a možemo pozvati i druge, pozovemo Sloveniju preko javnih i privatnih medija da prizna manjinska prava svojim „južnjacima“. Jer, budimo iskreni, akcija brisanje je služila upravo cilju nepriznavanja i zatiranja manjina. Ako vi to nećete da primetite i pritom ustrajavate na nekom „profanom državljanstvu“ onda mislim da je pogodniji učesnik vašeg projekta od mene i mojih filmova g. Janez Janša ili bar neko iz njegove slavom ovenčane stranke.

2-navodite Belgiju, Francusku, Portugal i Francusku kao zemlje kojima će biti tema predstavljena ali ja iskreno mislim da Izbrisane treba predstaviti Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Makedoniji, Kosovu i Crnoj Gori pre nego bilo kome drugom. Moj film Rubbed Out je bio više puta predstavljan u Evropi: u Holandiji i Portugalu na festivalima, u Belgiji u mreži art-bioskopa. Prisustvujući razgovorima sa gledaocima posle projekcija imam vrlo bogato iskustvo o tome da zapadna publika nema pojma o čemu se tu radi-jednostavno ne poznaju lokalni kulturni milje, o našoj nacionalnoj uskogrudosti ne znaju ništa-njima je to strano i nepojmljivo. Ako ih još vi zavedete sa pričom o „profanom državljanstvu“ onda je to potpuna zloupotreba. Naprotiv, sve pomenute balkanske zemlje imaju iskustva šovinizma za sobom, i bilo bi dobro, korisno i lekovito o tome diskutovati zajedno. Znam da vi dobijate novac za projekte iz evropskim fondova, i da morate biti okrenuti Evropi, ali verujem da je diskusija o Izbrisanima mnogo potrebnija na Balkanu. Možda možemo nači saveznike da se ova tema u istom, veoma jakom, sastavu diskutuje i južnije od Kupe.

Uz srdačne pozdrave Vama i kolegama,
Dimitar Anakiev, 20. 01. 2011


(1) Slovenački popis 2002: http://www.stat.si/popis2002/si/rezultati/rezultati_red.asp?ter=SLO&st=57

PS. Pismo slovenačkoj levici objavljeno je u E-novinama: http://www.e-novine.com/stav/44143-Nemi-svedoci-ili-sauesnici.html

Monday, January 17, 2011

OMARSKA, PAKAO ZA LJUDE




Logor smrti Omarska kod Prijedora









Svedočenje o vrlini i patnji
OMARSKA, PAKAO ZA LJUDE
Dimitar Anakiev

Ništa na svijetu nije gore nego biti među ljudima koji te mrze i smatraju svojim neprijateljem.
Muharem Eškić, „Pakao potkozarja“

Čovek koji na svojoj koži oseti ljudsku mržnju i niskost dužan je da na svoj način o tome svedoči i upozorava. Istu obavezu prati i svedočenje o vrlini. Zato ovde pominjem dve skromne žene koje su se me za trenutak dotakle, a da ih posle nikad više nisam video. Želim da se odužim dvema Bosankama, obe su me darivale knjigom i baš te njihove knjige su mi, svaka na svoj način, veoma pomogle da shvatim šta se oko mene dešava. Knjiga je korisna, pogotovo kad je spaljuju.

Došlo proleće.
U državne zastave
samo tri boje.

Jedne prohladne subote, godine 1996, u jednom malom mestu u Sloveniji, sredovečna Bosanka žurila je prema omanjoj zgradi u kojoj sam stanovao. Sa balkona na kojem sam pušio mogao sam je videti kako žurnim koracima grabi praznom ulicom udaljavajući se od idiličnog krajolika: belih vrhova Alpa koji su bili kao nadohvat ruke. Skrenula je u pasaž moje zgrade.

Znao sam je iz viđenja ali ne po imenu: bila je čistačica u osnovnoj školi a povremeno je čistila i stepenište zgrade u kojoj sam živeo. Do tada smo razmenili nekoliko kurtoaznih pozdrava, obično na polumračnom stepeništu dok je čistila, i te subote bio sam nemalo iznenađen zagledavši je na ulaznim vratima svojeg stana. U rukama je držala debelu knjigu tvrdih crvenih korica - pružila je knjigu prema meni i rekla: „Kod nas u školi spaljuju knjige a vidim lepa knjiga pa mi bi žao da izgori... Znam vi ste pismen čovek, pa ko velim bolje da je donesem vama... Digla sam je sa lomače...“, govorila je ubrzano, pravdajući se što je knjiga bila malo nagorela. Zbunjeno sam je gledao: „Kakve to knjige spaljuju?“ Odgovorila je: „Školska i gradska biblioteka... Ma sve ove naše knjige spaljuju... Puno, cela gomila ih je...“ Uzeh knjigu i pogledah korice: zlatnim, ćiriličnim slovima pisalo je Milan Vujaklija „Rečnik stranih reči“. Bilo je to drugo izdanje poznatog rečnika, tada verovatno vredno celu njenu mesečnu platu. Uzeh knjigu a pružih joj hemijsku. „Pošto mi poklanjate knjigu molim vas da se potpišete na njoj...“ Pogledala me je zbunjeno a onda je uzela olovku i neveštim, dečijim rukopisom polako ispisala svoje ime: Hanifa.
Malo kasnije sjurio sam se do školskog dvorišta. Pored kontejnera je na ogromnoj gomili dogorevevalo nekoliko stotina ili hiljada knjiga, ko bi mogao to da proceni, na tada tako nazvanom srpskohrvatskom jeziku. Kasnije sam od žene direktora biblioteke, moje poznanice, inače glumice, čuo da njen muž nije kriv za ovaj etnički knjigocid, jer to je bilo naređeno iz Ljubljane. Na moju opasku da je scena bila vrlo hitlerovska, pokušala je opet da opravda muža: „Zaista ništa nije mogao da uradi, takvo naređenje je došlo za celu Sloveniju“, ponovila je. I danas se pitam kako je nekim ljudima „naređenje s vrha“ jedina intelektualna koordinata. Srećom po Vujakliju, Hanifa, čistačica, mislila je svojom glavom, i osećala svojim srcem.

Kao što mi je slučajni susret sa Hanifom doneo knjigu ali i spoznaju jednog događaja u Sloveniji koji bi mi možda promakao, veoma slična situacija, déjà vu, uputio me je u ozbiljna događanja u komšiluku. U Ljubljani sam, opet slučajno, upoznao gospođu takođe iz Bosne, ne sećam joj se imena - kućnu pomoćnicu moje poznanice. Ne znam čime sam zadobio njeno poverenje, verovatno time što je sa mnom mogla slobodno da govori svojim jezikom. Gospođa je bila muslimanka iz Prijedora, ali je živela u Ljubljani tridesetak godina i već skoro zaboravila bosanski. Pri narednom susretu poklonila mi je dve knjige: jedna je bila knjiga „Šest godina sa Titom“ iz pera Marka Vrhuneca, šefa Titovog kabineta, Slovenca, ubeđenog Jugoslovena, knjiga u hrvatskom prevodu - zanimljiva na više načina. Ali druga knjiga me je potresla tokom čitanja i navela na dalja istraživanja. Bila je to knjiga Muharema Eškića „Pakao potkozarja“, objavljena u sarajevskom Oslobođenju, 1995. „Ispovjest čovjeka koji je preživeo pakao u Prijedoru i logore smrti Omarska i Manjača“, zapisao je recezent Josip Osti.
Kao i svi ljudi koju prođu kroz strašnu patnju i postanu svesni univerzalnosti zla, Muharem je pouzdani svedok svoga pakla a njegova knjiga potresan i inspirativan dokument.
Istražujući, nakon čitanja te knjige, srpske logore smrti u Bosni našao sam na internetu zanimljiv video zapis neke strane novinarske ekipe baš iz logora Omarska. Dva detalja su mi se urezala u sećanje.

Devetnaestogodišnji mladić srpske nacionalnosti koji se predstavio kao Igor, u uniformi VRS ali bez kape, stražari pored zarobljenih bošnjačkih mladića, njegovih školskih drugova. Govori na engleskom, vrlo emotivno i iskreno. Kaže otprilike ovako: „Ma ja njih volim, to su moji drugovi iz škole, poznajemo se dugo, evo pitajte ih.“ Dolazi do svojih zarobljenih bošnjačkih drugova koji stoje iza nekakve ograde i obraća se jednom od njih: „Ovi oće da znaju koliko dugo se mi poznajemo, ajde kaži...“ Ovaj odgovara ravnodušno: „Ma odavno...“ Igor prevodi na engleski i kaže novinarki: „Eto vidite“. Ona ga pita: „A kada se rat završi, hoćete li se opet družiti zajedno?“ Igor odgovara sa nekakvom mukom: „E, to, mislim, nećemo“. „A zašto?“, pita novinarka. „Zato što ne dozvoljavaju“, odvrati ovaj. „Ko ne dozvoljava?“, pita opet novinarka. „Muslimanski ekstremisti“, odgovara mladić.
Drugi detalj je zabeležen u menzi, za vrema ručka logoraša. Logoraši su lepo obučeni u različita civilna odela, okupani, obrijani i začešljani. Da su im još i kravate dali, pomislili bi da su to učesnici nekog simpozijuma u Omarskoj o, recimo, nekom ekološkom problemu na Balkanu. Uniformisani ljudi, a bez kapa i oznaka, sa kalašnjikovima preteće podignutim u zrak, izgledaju kao teroristi iz sedamdesetih, slučajno zalutali na miroljubivi i ničim okaljani Balkan – eto, pokvario im se autobus u Omarskoj, pa se zaustavili da popuše po koju, dok ne dođu Karlos i Gadafi sa mehaničarima. Logoraši, učesnici bizarnog simpozijuma u Omarskoj, dobili su po četvrt hleba sa kojim očito ne znaju šta da rade i drže ga nezgrapno u ruci, kao nešto nepristojno, dok stoje u redu; dobijaju neku kašu u tanjir, kaša izgleda pristojno... Svi lepo govore kad im se novinari obrate, skoro da ih mogu čuti: „Dobro je odve, uživamo, jedino su debate na simpozijumu naporne, tvrdo se radi, diskutuje se i na noćnim sednicama“.

Novinarka pita jednog čoveka koji pažljivo kusa kašu, „zašto ste vi ovde?“; on ćuti, guta, razmišlja, pa kaže: „Eto, rešili smo da se predamo“. „A imate li porodicu?“. Čovek opet par trenutaka odsutno gleda. „Ženu i dvoje djece...“ Novinarka odlazi sa svitom ka drugom stolu ali kamerman, vođen dobrim profesionalnim instinktom, ostaje i dalje fiksiran na istog čoveka. Ovaj ostaje sam, zagledan negde u daljinu, nastavlja mehanički da grabi kašikom iz sad već potpuno praznog tanjira, i opet, i opet...

U logoru smrti
iz praznog tanjira čovek
i dalje kusa


PS. Haibun je objavljen u E-novinama: http://www.e-novine.com/stav/43912-Omarska-pakao-ljude.html

Tuesday, January 11, 2011

POTKIVANJE PAUKOVIJ JAJA-Ćaskanje s Umbertom Ekom o večnom fašizmu


Da li krajnji desničar može biti antifašista: Umberto Eko


Photo: EPA/JUAN FERRERAS






1.01.2011 - 15:02
Ćaskanje s Umbertom Ekom o večnom fašizmu
POTKIVANJE PAUKOVIH JAJA
Piše: Dimitar Anakiev



Na Balkanu
u ime rustike
cvetaju swastike


U poznatom eseju o fašizmu pod nazivom Ur-Fašizam (Večiti fašizam) Umberto Eko razrađuje modalitete fašizma sa čini se dvojakom namerom: prva je pokušaj unutrašnje definicije fašizma koja se neće vezivati za njegove različite pojavne oblike nego pokazati njegovu suštinu, i tim putem
posvedočiti o potrebi stalne budnosti da nam se fašizam ne bi desio u nekom, recimo zabavnom ili drugom, neočekivanom (možda „humanističnom“) obliku. U tom delu Eko kaže jasno: ne dopustimo fašizam ponovo! S druge strane Eko izgleda želi ovim tekstom napisanim 1995. za New York Review of Books možda i da se prilagodi američkom čitaocu za kojeg se pretpostavlja da je tipično antifašista, ali ponekad pomalo zabrinut zbog mogoćnosti da se iza plašta borbe protiv fašizma, ako je o toj temi reč, ne pokaže odnekud dežurni antifašista: ideologija marksizma.


Izgleda zato Eko u priču o italijanskom otporu protiv fašizma za vreme Drugog svetskog rata smešta prvo kritiku italijanskih komunista, koji navodno neopravdano svojataju pokret otpora, a odmah raznovrsnost antifašističke borbe u Italiji ilustruje pričom o navodnom heroju svoje mladosti: Eduardu Sonju – vođi ilegalne organizacije Organizzazione Franchi koja se je bavila riskantnom humanitarnom delatnošću: švercovanjem Jevreja iz fašističke Italije u neutralnu Švajcarsku. Eko pominje Eduarda Sonja zato što je bio monarhista i krajnji desničar a pritom, valjda zbog neslaganja sa politikom Rajha u vezi „jevrejskog pitanja“, ovde je pomenut kao antifašista. Krajnji desničar antifašista? Što je mokra ova vatra! Eko kao da želi reći da se eto i krajnji desničari, iz ličnih razloga, ponekad, mogu boriti protiv fašizma. Mogu se naravno fašisti boriti i između sebe, ali ih međusobna borba ne unapređuje u antifašiste. Sve je u redu drugovi Amerikanci, ne plašite se za svoj profit i imperij, vidite – očito ne moramo svi biti marksisti da bismo pisali protiv fašizma.
Tvrdnje naizgled nalik na Ekove o Sonji, mogle su se čuti i na postkomunističkom Balkanu, gde su novodobne demokrate predstavile svoje verzije antifašističkih boraca, pa su se u antifašiste odmah upisali lideri slovenačkog klera i bele garde, preko ustaša, balista, handžarista do četnika i Draže. Možda su izlivi „fašističkog antifašizma“ balkanskih novodobnih demokrata inspirisani baš pričom o Eduardu Sonju, koju Eko ostavlja spretno nedovršenu kao priču o svom dečijem junaku. One koji su se potrudili da odgonetnu do kraja ovaj Ekov rebus mogli su možda negde pročitati da je posle duge diplomatske karijere obeležene izrazitim anti-komunizmom Eduardo Sonjo završio svoj politički mandat kao fašista, na listi Nacionalnog saveza (AN, Alleanza nazionale), naslednice Musolinijevog „Socijalnog pokreta“ (MSI, Movemento sociale Italiana). Tog podatka međutim nema u Ekovom tekstu, možda i zbog toga što je tekst publikovan približno u isto vreme kada je Sonjo postao predizborni kandidat ove fašističke liste predvođene Đankarlom Finijem, deklariranim fašistom, koji se ni devedestih godina nije libio da javno kaže: „Mi smo fašisti, naslednici fašizma u 21. veku“ ili „I posle pola veka ideja fašizma je i dalje živa“ itd. Đankarlo Fini je danas predsednik poslaničkog doma u italijanskom parlamentu i za tu funkciju mu nije potreban antifašistički alibi. A i zašto bi tražio alibi kad on u italijanskom parlamentu predstavlja fašističke ideje i zbog toga je dobio mandat od svojih birača? Ako neko tvrdi da su demokratija i fašizam nespojivi, neka se priseti činjenice da je i Adolf Hitler došao na vlast demokratskim putem, a zanimljiva je i priča o Miloševićevoj demokratskoj vladavini.


Jednako dosledni kao pojedini italijanski političari, ili još dosledniji, čine se savremeni japanski političari, političari iz još jedne zemlje u kojoj je fašizam domaća životinja. Koliko je autoru ovih redova poznato, političari svih posleratnih japanskih vlada nastalih nakon atomskog poraza japanskog imperijalizma, svake se godine poklone senama svojih oficira sahranjenih na imperijalnom groblju Josukune (Yosukune). Na ovom ekskluzivno fašističkom groblju leže i posmrtni ostaci oficira koji su predvođeni princom Jasuhiko Asakom izvršili jedan od najstrašniji pokolja civilnog stanovništva u modernoj istoriji, čuveni pokolj u Nankingu, u Kini. Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok, koji je 1946. zasedao u Tokiju, utvrdio je 200 000 civilnih žrtava Nankinškog pokolja uz ogradu da su prebrojane samo zvanično sahranjene žrtve. Ovaj tribunal, koji je imao šire ciljeve od Nankinškog pokolja, dodelio je imunitet Princu Asaki kao pripadniku carske porodice. Njemu a i još nekim vrlo visoko kotiranim fašistima nije suđeno. Sledeće godine je na Tajvanu održan Tribunal za vojne zločine posvećen isključivo Nankinškom pokolju i on donosi sledeće zaključke: 340 000 ubijenih civila od kojih oko 190 000 ubijenih mecima iz automatskog oružja, a oko 155 000 ubijeno hladnim orožjem—dakle: individualno, prisno i intimno takoreći. Dečki đenerala Ratka Mladića su očito jako prosečna momčad.
Potomci samuraja su se ponosili svojim veštinama ubijanja i zato su svoja zlodela slikali i javno publikovali sebi u čast po najrazličitijim japanskim novinama, jer je takva sposobnost i plemenu na čast. Nankinško krvavo orgijanje bilo je praćeno i neverovatno velikim brojem silovanih žena čiji broj varira između 20.000 i 80.000 zato što su mnoge silovane žene posle silovanja ubijene i uklonjene, a na ubijene žene otpada 22% svih žrtava, dok je dece bilo 2%. Šampionski rezultar Nankinškog pokolja postigla je japanska 10. armija snage 240 000 vojnika, za samo šest nedelja. U broj mrtvih nije uračunato 50 000 ubijenih kineskih vojnika palih u petodnevnom boju odbrane Nankinga (japanski borbeni gubici: 6 000 vojnika). Tokom masovnog klanja civila po padu Nankinga, tokijska štampa je izveštavala o krvavom orgijanju kao da prati sportsko takmičenje a objavljeni su bili i konkursi tipa: „Konkurs za ubijanje 100 ljudi isključivo mačem“. Kada se uračunaju i mrtvi u široj regiji oko Nankinga, onda broj mrtvih u Nankinškoj regiji po nekim istoričarima doseže 650 000 ljudi, žena i dece. Japanski fašisti pobili su tokom Drugog svetskog rata u Aziji približno 5,5 miliona stanovnika. Kako je onda moguće, pitamo se, da ove šampione smrti svake godine pompezno proslavljaju japanske demokratske vlade svih boja? Kineski protesti da se u ime dobrosusedskih odnosa, ali i u ime civilizacijskih vrednosti i čovekoljublja prekine sa tim, ne samo da nisu urodili plodom nego nailaze i na podsmeh komšija, a čak se i nazivaju „anti-japanskim raspoloženjem“. Zašto je to tako postaje jasno tek sa razumevanjem geopolitičkog položaj Japana – nekim silama je potreban žandar koji okupacijom brojnih kineskih ostrva drži Kinu za vrat i zato je korisno gajiti slugin vojnički duh: brak iz računa globalnog i lokalnog imperijalizma.

Međutim, doslednost se odnosi i na reprezentativni stil: 132 minuta dugi film kineskog autora stalno nastanjenog u Japanu - Jing Lija (Ying Li), pod nazivom „Jasukune“, zabranjen je 2007. za bioskopsku distribuciju u Japanu, a reč je o japanskom filmu koji ne prikazuje ništa spektakularno već jednostavno prati obične ljude koji tokom godine dolaze u Jasukune da se poklone svojim fašistima. Zašto su direktni TV prenosi državnih proslova iz Jasukunea prihvatljivi, a mali autorski film snimljen iz blizine, ništa posebno, nije prihvatljiv? Verovatno jedino zato što taj film demistifikuje. Jing Li je promenio mesto posmatrača iz kojeg kamera gleda na fašizam. Pogled je to iz običnog rakursa umesto iz carskih loža, pogled koji priziva zdrav razum, a ne mistične emocije upakovane u rituale. Eto koliko je važno stajalište, samo promenom položaja kamere nacionalni heroji postanu kriminalci. među kojima i pomenuti esej Umberta Eka. Ova idilična pedagoška scena koja se pred malobrojnom publikom Izbrisanih ponavljala tokom dve godine ličila je pomalo na neke biblijske scene koje opisuju širenje hrišćanstva, kao kada je na Sinaju recimo, neki nadobudni propovednik privezao rogatu životinju za stablo drveta čitajući joj jevanđelja, ne bi li zajedno sa drvetom za koje je privezana, shvatila hrišćanstvo.


U Sloveniji se 2006. i 2007. odvijao sudski proces koji je privukao pažnju javnosti. U ljubljanskom okružnom sudu sudilo se Aleksandru Todoroviću, bivšem predsedniku Društva izbrisanih stanovnika Slovenije, zato što je 2003. godine u bifeu privatne televizije POP TV tri vladina visoka službenika nazvao fašistima. Tužili su ga bivši ministar za unutrašnje poslove Andrej Šter, po profesiji diplomirani pravnik, mag. Slavko Debelak, diplomirani pravnik, bivši sekretar u istom ministarstvu i njegova pomoćnica, bivša podsekretarica u istom ministarstvu Alenka Prvinšek Mesojedec, takođe pravnica. Ovo troje pravnika bilo je udarna trojka sprovođenja zloupotrebe zakona radi administrativnog etničkog čišćenja i deportacije 25.671 Jugoslovena iz novostvorene države Slovenije. Pored falsifikovanja zakona, ovi pravnici su se predstavili javnosti i javnom peticijom kojom su 18. aprila 2003. potpisali sami sebi podršku, to jest podržavajući svoj zakonski falsifikat, tj. obmanu javnosti, kao da zaista štite pravni red i ustav iako je Ustavni sud Republike Slovenije još 1999. proglasio brisanje Jugoslovena za nezakonitu delatnost protivnu ustavu (Mesojedec se kao niža službenica uzdržala od potpisa peticije). Peticiju svojih fašista su podržali i umetnici koji sebe smatraju žrtvama fašizma i antifašistima: Dane Zaje, pesnik i Boris Pahor, pisac, ali i afirmisani junaci socijalističkog rada kao glumac Polde Bibič i još 54 umetnika i javna radnika (o ovoj peticiji biće kasnije još reči). Mesojedec, koja je jedina od njih troje bila u direktnom kontaktu sa Izbrisanima i dosledno se isticala nepopustljivom birokratskom surovošću čak i prema novorođenčadima koje je nezakonito izbacivala iz države jer nisu prave nacije i vere, tvrdila je na sudu da je strašno povređena što je Todorović imenuje fašistom jer ona potiče iz partizanske porodice. Svo troje su, zbog duševnog bola koji im je tom tvrdnjom zadala njihova bezočna i neuviđavna žrtva, tražili od suda da osudi Todorovića na javno izvinjenje i plaćanje odštete po 2000 eura svakom; ukupno bi izbrisani Todorović, bez igde ičega na ovom svetu, morao svojim brisateljima da plati i odštetu zbog uvrede u visini od 6000 eura. Taj novac je njima za džeparac, ali njima je od novca važnija simbolika osude i kazne.
Odbivši da se izvini, Todorović se branio bez advokata, tvrdnjom da ne može biti uvreda to što fašistu označiš fašistom, tj. ako govoriš istinu. Todorović je u svoju odbranu predlagao saslušanje 29 svedoka, počevši od glavnokomandujućega „brisača“, tajkuna Igora Bavčara, zatim stručnjake (Močnik, Žižek...), ugledne istoričare, politikologe i žrtve, koje bi svojim svedočanjem nedvosmisleno potvrdili da je on rekao istinu, tj. da je administrativno etničko čišćenje akt fašizma a idejni tvorci i izvršitelji su shodno tome fašisti. Sudija, Maja Šuštar, nije se odlučila da dozvoli Todoroviću izvođenje svedoka tako da se dve godine branio sam samcat, čitajući sudiji sa govornice omanje sudnice razne tekstove o fašizmu među kojima i pomenuti esej Umberta Eka. Ova idilična pedagoška scena koja se pred malobrojnom publikom Izbrisanih ponavljala tokom dve godine ličila je pomalo na neke biblijske scene koje opisuju širenje hrišćanstva, kao kada je na Sinaju recimo, neki nadobudni propovednik privezao rogatu životinju za stablo drveta čitajući joj jevanđelja, ne bi li zajedno sa drvetom za koje je privezana, shvatila hrišćanstvo.


Tokom suđenja je Todorović uz medijsku pompu ulazio na glavna vrata suda u Miklošičevoj, a tužitelji su krišom ulazili na zadnja vrata, krijući se od medija, maskirajući se tamnim naočarima, visokim kragnama, šeširima i uvezanim maramama, a naročito nošenjem kišobrana u vreme kad kiša ne pada. Ni Todorović ni Eko, a ni ostala pamet ovog sveta, nisu ubedili suduju Šuštar: Aleksandar Todorović, posle dvogodošnje uzaludne propovedi o fašizmu, proglašen je krivim za nanošenje duševnog bola vladinim službenicima. Sud nije bio zainteresovan za to što su ovi službenici, dokazano sa najvišeg mesta, nezakonitim radnjama Todoroviću i još 25.670 ljudi uništili život, a tako i njihovim porodicama. Opet, kako putem zakona kazniti žrtvu nezakonitog državnog nasilja zato što je svoje dželate nazvala fašistima? Možda bi izbio neprijatan skandal koji javnost i zdrava pamet ne bi podneli? Duševno preosetljiva vlast bila je ipak oprezna, pa tako i njeno nezavisno sudstvo: Todorović je kažnjen samo opomenom - tek toliko da izvuče pouke. Nosioci nezakonitih radnji, visoki službenici vlade republike Slovenije, ne samo što ih je nezavisno sudstvo Slovenije zaštitilo od duševnog bola već takođe nikad nisu bili krivično gonjeni; štaviše bili su nagrađeni novim radnim mestima: ministar Šter postavljen je na mesto državnog sekretara u Ministarstvu inostranih poslova Slovenije na kojem je uskoro zaslužio priznanje nemačke države za unapređenje međudržavnih odnosa. Alenka Prvinšek Mesojedec, dokazani humanista, postavljena je za direktoricu međunarodne humanitarne organizacije MARRI- za zaštitu izbeglica, azilanata i migranata (MARRI-Migration, Asylum, Refugees Regional Initiative). Kako cinično! Instruktor MARRI-ja bio je i mag. Debelak, koji je danas vladin penzioner ali honorarno predaje pravo na ljubljanskom univerzitetu. Nastavimo priču o fašizmu g. Eko!

Pripadnici malih naroda nedvosmisleno su hendikepirani, jer ne mogu svoj fašistički talenat razviti tako uspešno kao pripadnici vellikih nacija - Japanci, na primer. Ne mogu da se razmahnu i onda moraju da potpisuju sebi u prilog peticije, da sujetu hrane na sudovima, a celokupno njihovo ponašanje karekteriše velika provincijalna smutnja. Smutnja provincijalaca je tako velika da u uslovima neprestano nesigurnog identiteta nailazimo smutnju kao dominantnu crtu ponašanja i kod najistaknutijih predstavnika naroda a ne samo kod njihovih službenika. Jedino provincijalna smutljivost može da objasni transformaciju penzionisanog potpukovnika socijalističke JNA u naci-fašističkog generala koji po Bosni strelja zarobljene očeve i braću dece koju je pre toga cinično počastio bombonama; jedino provincijalna smutljivost u kojoj ni jedno principijalno ponašanje ne može da nadraste instinkte pripadnosti plemenu može da objasni transformaciju bivšeg komandanta Proleterske brigade NOV u organizatora stvaranja nacističkih paravojnih jedinica, sličnih onima protiv kojih se proleterska brigada borila - prvo su ih u Drugom svetskom ratu uništili, a onda ih mnogo godina kasnije rekreirali, naoružali i gurnuli da obavljaju prljave poslove nacističke države. Je li to fašizam o kome piše Eko? Da, ako pod fašizmom smatramo prazni, od svake čovečnosti isprani, pragmatizam koji ne preza ni od čega da bi ostvario svoj cilj.


Fašizam koji kod velikih naroda ima dimenzije tragike, kod malih naroda dobija oblik tragikomične karikature. Znači li to da ga treba tolerisati i gledati mu kroz prste? Znači li to da fašizam ne treba prepoznati i na stubu srama nazvati fašizmom? U dokaz tragikomičnosti fašizma malih smućenih provincijalaca navodim slučaj jednog metuzalema, slovenačkog pisca iz Trsta, Borisa Pahora. Ovaj vremešni gospodin koji sebe smatra kandidatom za Nobelovu nagradu, istovremeno, tipično nobelovski, u isti glas, zastupa ideje antifašizma i fašizma. Kada se oglašava iz Trsta, kao predstavnik slovenačke manjine u Italiji, njegova retorika je antifašistička; kada međutim progovara kao glasnogovornik slovenačke većine u svojoj matičnoj Sloveniji, on zastupa ideje fašizma: ne voli strance, potpisnik je peticije protiv Izbrisanih, smeta mu tamnoputi gradonačelnik Pirana a predložio je, u skladu sa svojom nobelovskom kandidaturom, promenu slovenačke himne u kojoj bi umesto Prešernovog stiha „Neka Bog čuva sve narode“ trebalo da stoji njegova, Nobelove nagrade vredna, modifikacija „Neka Bog čuva sve Slovence“. Ima li razlike i kakva je razlika između Borisa Pahora i njegovog pesničkog i klovnovskog pobratima Karadžića dr. Radovana? U čemu je razlika između Pahorovog iskaza “Izabrati tamnoputog gradonačelnika? Bože moj gde je tu narodna svest?“ i onom poznatom Karadžićevom „Tragični i besmisleni su slovenski narodi potpali pod tuđinski katolicizam i muhamedanstvo“. Oba književnika ovde vidimo kako literarnim mikro erekcijama rešavaju narodna pitanja Ilirskih provincija, obojica to rade negativnim diskurzom uperenim protiv drugačijih od sebe.
Okružni sud u Ljubljani rešavao je na svoj način pitanje da li su pravnici vlade Slovenije Šter, Debelak, Mesojedec zaslužili nazvati ih fašistima. Ovo troje vladinih službenika su sami za sebe posredno tražili oslobađajuću presedu. O Karadžiću ovih dana odlučuje Međunarodni sud u Hagu.


Boris Pahor za sada nije ni na kojem sudu. Razlog je jedino što se još nije našao nijedan tenk da podupre njegove misli, iako se on veoma trudio u tom smeru kao zagovornik politike „čvrste ruke“ u izmišljenom sukobu sa Hrvatskom oko izlaza Slovenije na more. Nije mu uspelo da privuče guseničare, Radovanov mokri san ostao je neispunjen. Pahorov fašizam ostaće neiživljen, nerazvijen, nemoćan. Možda, takav kakvog opisuje haiku poznatog savremenog japanskog pesnika Hošinage Fumia:

Svrbi atletsko
stopalo jer ne može
postati Hitler

(prevod: Dimitar Anakiev)

Pre nekoliko godina, u predgrađu Kumamota zvanom Tacuda (Zmajevo polje), u kući zajedničkog prijatelja, imao sam čast da se sretnem i razgovaram sa gospodinim Hošinagom. Ovaj značajni japanski pesnik rođen 1933. bio je kao dečak odgojen u nacionalističkom duhu. Poraz Japana i dolazak demokratskog režima doveli su ga do otrežnjenja. Gospodin Hošinaga je posvetio svoju pesničku karijeru suočavanju sa japanskim fašizmom. Napisao je mnogobrojne haikue koji govore o prirodi fašizma, poput sledećeg haikua koji tematizira diskriminaciju:

Svetlosnih leta
bilion krivokletstava:
krvna grupa „B“

(prevod: Dimitar Anakiev)

Gospodin Hoshinaga priča kako navijači Japana na utakmicama nacionalnog tima nose trake oko glave na kojima piše „kamikaze“. On smatra to prirodnim ponašanjem, rodoljubljem, ali nije dobro kada se to rodoljublje zloupotrebljava, a najgore je kada fašizam dobije lak, svakodnevno-zabavni karakter, kada ostaje neprimećen, odomaćen, kad „oguglamo“ i fašizam počinje da nas zabavlja. O tome možda govori njegov sledeći haiku:

Zabavni se park
napunio nacistima
ove jeseni

(prevod: Dimitar Anakiev)

U Japanu ovakvo pisanje nije previše dobrodošlo niti danas. U vreme fašističkog režima dvadesetak uglednih haiku pesnika je bilo uhapšeno od strane Tokkô, tajne „moralne policije“ (japanska politička policija po karakteru veoma slična nemačkom Gestapou) zbog onog što su pisali, a neki od njih su stradali. Međutim, pesnička savest japanskog pesnika bila je humanistički budna još mnogo pre nego što su okupacione trupe zapovedale demokratiju. Humanizam nije puki proizvod političkog sistema već osećaja „biti čovek“, koji je barem toliko prirodan koliko i osećaj pripadanja krdu, plemenu ili kulturi. U pitanju je zaista elementarna humanost, nešto što čoveka čini jedinkom, nešto što čoveka razlikuje od životinje, nešto što ne zavisi od kulture i vere (ne zavisi na primer od, „biti hrišćanin“) ili od političkog sistema („biti demokrata“ ili „socijalista“).


Posmatram svoje dve mačke: Momčila i Tigricu, čini mi se da je u njima mnogo „humanosti“, da su te dve životinjice „čovečnije“, od mnogih ljudi koje poznajem – po tome što se igraju, maze, jurcaju naokolo po brdima i livadama uživajući u osećaju slobode, po tome što predu, što imaju sposobnost pamćenja i učenja, po tome što odu do kupatila da piške, po smislu za prijateljstvo, po svojoj samostalnosti... i mogao bih da nabrajam dalje. Ustvari, jedini atavistički momenat mojih mačaka je lovljenje miševa, pa i tom svom životinjskom plenu prilaze igrivo i sa osećajem za estetiku. Kod mnogih ljudi ovih osobina nema a ima drugih, ružnijih. A pre svega: mačka je individualista, a čovek je pripadnik krda – čast onima koji nisu.
Već tridesetih godina dvadesetog veka, u vreme japansko-kineskih ratova, više puta je bio uhapšen i neprestano proganjan pesnik Santoka Taneda (1882-1940), pesnik velike popularnosti u narodu, između ostalog poznat i po jednom od prvih japanskih anti-ratnih haikua:

Ruke i noge
ostale u Kini, vojnici se
vraćaju u Japan

(Prevod: Dimitar Anakiev)

Imajući u mislima ove hrabre pesnike koje su pravili individualističke i humane korake usred jednog brutalnog, briljantno podmazanog i nepogrešivog sistema vlasti, usred japanskog fašizma dakle, a tako i danas, potpisivanje pomenute peticije protiv Izbrisanih od strane 57 slovenačkih vrhunskih intelektualaca – pesnika, književnika, glumaca, naučnika... - deluje kao zastrašujući akt fašizma, kao dokaz fašizma koji živi nezavisno od sistema vlasti, među ljudima, tj. u najvišem sloju jednog naroda. Da ne bi ko posumnjao u istinitost mojih navoda ili pomislio da preterujem sa važnošću ovih ličnosti, u fusnoti objavljujem imena svih potpisanih (1).
Pošto mi Balkanci volimo da se poredimo sa svetom – uglavnom smo u našim percepcijama bolji i pametniji od svih drugih stanovnika planete, pa i šire - o čemu postoje stotine viceva koji se rugaju svima samo ne nama samima - uzmimo neke hipotetično slične situacije za poređenje. Na primer, zamislimo peticiju 57 vrhunskih američkih pesnika, književnika, glumaca itd. za proterivanje Inuita, Meksikanaca ili kitova iz Sjedinjenih država. Teško je to zamisliti, zar ne? Ili zamislite grupu 57 ruskih pesnika, literata, naučnika itd. koji potpisuju peticiju podrške ruskoj državi protiv slobodnog novinarstva, na primer. Opet teško zamislivo. Pa onda 57 nemačkih, francuskih, kineskih i čijih god pesnika i intelektualica koji podržavaju bilo koji oblik državne represije. Dovoljno je samo zamisliti pesnike koji pišu peticije u podršku državne represije, nezavisno od toga da li je reč o legalnoj ili kriminalnoj državnoj represiji. Peticija 57 slovenačkih intelektualaca govori puno o intelektualcima tog naroda, ali i o državi. Dodamo li ovom neveselom zaključku činjenicu da su slovenački pesnici podržali peticijom ilegalnu, kriminalnu akciju države - što je već 1999. ustanovio Ustavni sud Slovenije a kasnije, 2009, i vlada Slovenije - dolazimo do očaja. Takvu situaciju nije moguće zamisliti nigde drugde sem u Sloveniji, a i ostatak Balkana je vrlo blizu tome stanju duha. Opet se potvrđuje provincijalna smućenost koja obrće sve vrednosti na glavu, gde sve vrednosti postaju amorfne, izvitoperene, deformisane i stopljene kao utvare u „melting pot“ našeg života; u tom moru plivamo boreći se protiv potkovanih paukovih jaja.

Šta je ono Eko želeo reći o fašizmu? Parlez vous Francais?

Hladna je voda
okeana u kojoj je zaiskrila
iskra života

1) Popis 57 slovenačkih intelektualaca potpisnika peticije protiv Izbrisanih aprila 2003: Evgen Bavčar,Vinko Beznik, Polde Bibič, Viktor Blažič, Niko Grafenauer, Tone Hrovat, dr. Matjaž Kmecl, Mile Kosi, Tone Kuntner, Tadej Labernik, Srečko Lisjak, Milan Matos, Miloš N. Milovič, Ciril Škerjanec, Rudi Španzel, Andrej Šter, Borut Trekman, Biljana Unkovska, Dane Zajc, Boris Pahor, Tone Gogala, Nataša Prah, Primož Šeligo, Slavko Debelak, Drago Rudel, Miran Kramberger, Rudi Šeligo, Saša Vuga, Lovro Arnič, Anton Nanut, Borivoj Kos, Darko Brlek, Igor Škerjanec, Jože Banič, Branko Panič, dr. Janez Remškar, Lojze Lebič, dr. Katja Boh, dr. Primož Rode, Ervin Fritz, Pavle Svete, Janez Stanek, Franc Feltrin, Stane Jurgec, Katerina Turk, Borut Likar, Ščavničar Ema, Silva Janež Debelak, Miša Pfeifer, Aleksandra Hoivik, Mira Šekoranja, Hugo Šekoranja, dr. Vlado Pfeifer, Vlado Žabot, Majcen Franc, Tone Pavček, Mladen Trobec.


PS. Ovoj esej je objavljen takodje u E-novinama: http://www.e-novine.com/stav/43805-Potkivanje-paukovih-jaja.html

Sunday, January 9, 2011

FAŠISTI PIŠU






Spoštovani gospod predsednik,

prek slovenskih občil smo bili obveščeni, da je Ustavno sodišče RS izdalo 3. 4. 2003 odločbo št. U-I-246/02-28 in v nji ugotovilo, da je Zakon o urejanju statusa državljanov drugih držav-naslednic nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji (Ul RS, št. 61/99 in 64/01) v neskladju z ustavo, saj tem osebam ni priznal stalnega prebivanja v RS za nazaj, in to od 26. 2. 1992 dalje. Ustavno sodišče RS s to odločbo nalaga zakonodajalcu, da v šestih mesecih po objavi odločbe pripravi predlog takega zakona, ki bo odpravil neskladje z ustavo. Hkrati Ustavno sodišče v 8. točki dispozitiva zavezuje vse pristojne organe, da po uradni dolžnosti začno upravičencem izdajati dopolnilne odločbe za čas od 26. 2. 1992 dalje, t. j. z retroaktivno veljavnostjo. Ker v tej točki Ustavno sodišče ni predpisalo šestmesečnega roka za začetek izvajanja tega določila, se bo izdaja teh dopolnilnih odločb začela neposredno po objavi odločbe Ustavnega sodišča.
Pri tem ne gre zgolj za politično izredno delikaten, temvečtudi za pravno zelo vprašljiv poseg v pristojnosti zakonodajne veje oblasti in s tem v celotni pravni red RS. Ta poseg namrečlahko resno ogrozi načelo zaupanja v pravo, na katerem je utemeljena pravna država. V zadnji skrajnosti pa gre še posebej za poskus prevrednotenja temeljnih postulatov naše državnosti, pri čemer sklicevanje na golo pravno tehniko po našem trdnem prepričanju ne more rabiti niti kot izgovor.
Obračamo se na Vas s prošnjo, da zastavite ves svoj vpliv in svojo moralno avtoriteto za to, da se bo odločba Ustavnega sodišča začela izvajati šele potem, ko bo zakonodajalec sprejel vse iz te odločbe izvirajoče zakonske akte in predpise. S tem bodo zagotovljeni pogoji za zakonito in z ustavo usklajeno izvrševanje odločitve Ustavnega sodišča, pa tudi prebivalci RS bomo še naprej vztrajali pri prepričanju, da je dvanajst let trajajoča samostojnost naše države utemeljena na pretehtanih, zakonitih in demokratičnih odločitvah.

Podpisali 18. 4. 2003:

Evgen Bavčar,Vinko Beznik, Polde Bibič, Viktor Blažič, Niko Grafenauer, Tone Hrovat, dr. Matjaž Kmecl, Mile Kosi, Tone Kuntner, Tadej Labernik, Srečko Lisjak, Milan Matos, Miloš N. Milovič, Ciril Škerjanec, Rudi Španzel, Andrej Šter, Borut Trekman, Biljana Unkovska, Dane Zajc.

Po objavi izjave so izrecno izrazili svoji voljo, da se podpisnikom pridružijo:

Boris Pahor, Tone Gogala, Nataša Prah, Primož Šeligo, Slavko Debelak, Drago Rudel, Miran Kramberger, Rudi Šeligo, Saša Vuga, Lovro Arnič, Anton Nanut, Borivoj Kos, Darko Brlek, Igor Škerjanec, Jože Banič, Branko Panič, dr. Janez Remškar, Lojze Lebič, dr. Katja Boh, dr. Primož Rode, Ervin Fritz, Pavle Svete, Janez Stanek, Franc Feltrin, Stane Jurgec, Katerina Turk, Borut Likar, Ščavničar Ema, Silva Janež Debelak, Miša Pfeifer, Aleksandra Hoivik, Mira Šekoranja, Hugo Šekoranja, dr. Vlado Pfeifer, Vlado Žabot, Majcen Franc, Tone Pavček, Mladen Trobec.

„internetna strana „Resnica o Izbrisu“: http://izbrisani.siol.net/index.htm

Friday, January 7, 2011

TODOROVIĆ vs. FAŠISTI



Aleksandar Todorović
i slovenački organi








TODOROVIĆ ALEKSANDAR
Kvedrova 5
2250 PTUJ

OKRAJNO SODIŠČE V LJUBLJANI
Tavčarjeva ulica 9
1000 LJUBLJANA

v Ptuju, dne 15.10.2006


Zadeva: Opr.št.: III K 37/2003


ODGOVOR na zasebno tožbo


Najprej vljudno prosim sodišče za toleranten pristop do mojih morebitnih proceduralnih napak, če se mi bodo dogajale. Nisem pravnik, zato ne poznam, ali pomanjkljivo poznam običajni sodni postopek.

Odvetnika si namreč nisem mogel najeti, ker je moje gmotno stanje zadnjih 15 let zelo slabo, zaradi nezakonitega in protiustavnega ravnanja upravnih organov napram določeni skupini ljudi, katere pripadnik sem tudi sam. Neustavnost ravnanja – izbrisa iz RSP je US ugotovilo kar v dveh odločbah. Vsi trije moji sedanji tožniki so bili v času izbrisa (ali vzdrževanja nezakonitega stanja) na zelo odgovornih položajih, kar je posledično pripeljalo tudi do tega spora, kot bo obrazloženo v nadaljevanju.

Očitano mi kaznivo dejanje bi naj storil v lokalu poslovne stavbe POP-TV, po oddaji Trenja, v kateri smo sodelovali vsi udeleženci v tem postopku, kot so navedli tudi tožniki. S tem, da so tožniki neutemeljeno bistveno zmanjšali pomen svojega sodelovanja v oddaji, ko trdijo, da so sodelovali kot »gosti«. V širšem pomenu besede smo kot »gosti« oddaje namreč sodelovali vsi.

V oddajo sta bila oba tožnika (razen ga.Mesojedec) povabljena zaradi svojega položaja, ki sta ga zasedala v času neustavnega izbrisa, torej kot zagovorniki ravnanja (oblasti) – upravnih organov v primerih izbrisanih. Sam pa sem sodeloval kot ustanovitelj in tedanji predsednik Društva izbrisanih, torej v bran človekovih pravic izbrisanih. Kot žrtev protiustavnega izbrisa iz registra stalnih prebivalcev leta 1992 pa tudi svojih pravic.

- 3.odst.169.člena KZ med drugim pravi, da se ne kaznuje, kdor se o kom žaljivo izrazi pri izvrševanju politične ali druge družbene dejavnosti, pri obrambi kakšne pravice ali pri varstvu upravičenih koristi, zato ne morem pristati na poskus tožnikov, da izkrivijo namen oddaje, ki je bila čisto politična, ter da zmanjšujejo pomen njihovega sodelovanja v oddaji.

I. Zato, in iz razlogov, ki bodo navedeni v nadaljevanju smatram, da mi tožniki z namenom zaničevanja očitajo, da sem storil kaznivo dejanje po 169.členu KZ.

II. in ne priznavam očitanega mi kaznivega dejanja po členu 169/I KZ,

Vljudno prosim sodišče, da si vzame čas in prouči vse moje navedbe in dokaze, ter mi tako omogoči pošteno sojenje, kljub izostali pravni podpori. Prav tako prosim sodišče, da takoj opozori tožnike, naj pravilno navajajo moje ime in priimek. Nisem namreč Todorovič Aleksander, temveč sem Todorović Aleksandar.

Dokazi:
K tč.I: Predlagam sledeče dokaze:


1. prošnja za povrnitev nezakonito odvzetega mi statusa stalnega bivališča iz leta 1992.

2. Dokaz o vrnitvi statusa šele leta 1996, kar je v primerjavi z večino izbrisnih zelo hitro.

3. Rojstni list, kot dokaz o psihičnem izčrpavanju mene, in o kršitvi otrokovih pravic moji hčerki, rojeni 16.3.1993, iz katerega je razvidno, da je občinski matični urad ne glede na moje uradno priznanje očetovstva, otroku izdal rojstni list s prazno rubriko o očetu. Na ta način so upravni organi mojega otroka držali v statusu otroka brez očeta kar tri leta. Prosim sodišče, da prouči konvencijo o otrokovih pravicah.

4. Prošnja pristojnemu organu za izdajo osebnega delovnega dovoljenja leta 1996. Ob tem moram opomniti, da pred letom 1996, nisem mogel niti zaprositi za delovno dovoljenje, saj sem do takrat živel brez svoje krivde v prisilno ilegalnem stanju, brez vsakršnega osebnega dokumenta.

Obrazložitev:

Tožnik, g. Slavko Debelak, v času neustavnega izbrisa državni podsekretar in direktor uprave za upravnopravne zadeve na MNZ, je tedaj v oddaji Trenja trdil, da do izbrisa sploh ni prišlo. Tožnik, g. Andrej Šter, nekdanji minister na MNZ pa, da smo bili »prestavljeni« iz ene evidence v drugo. Razen tega je g. Andrej Šter (kar je sam javno povedal) eden tistih, ki je v skupščini še pred izbrisom glasoval proti sprejemu amandmaja, ki sta ga predlagali takratni stranki ZSMS-LS in ZKS-SDP in bi preprečil izbris, torej poznejšo kalvarijo in trpljenje na tisoče ljudi. V družbeno političnem zboru sta amandma zagovarjala dr.Lev Kreft in Metka Mencin. Problem ni bil spregledan, ni bil napaka, temveč zavestno dejanje.

V obrazložitvi svoje zasebne tožbe pa tožniki sedaj navajajo, da – citiram: »Zasebni tožniki niso z ničemer izzvali obdolženca, da bi ga razžalili, vse pa je sledilo razpravi v oddaji Trenja, ki so tega dne obravnavala vprašanja izbrisanih iz seznama državljanov Republike Slovenije.«

V tem enem stavku sta kar dve neresnični navedbi in sicer:
- da zasebni tožniki niso z ničemer izzvali obdolženca in druga
- da je razprava v oddaji Trenja tega dne obravnavala vprašanja izbrisanih iz »seznama državljanov Republike Slovenije«.

Celo pred sodiščem, ko mi očitajo razžalitev njihove časti in ugleda, 15 let po nezakonitem izbrisu, dobra 3 leta po že drugi odločbi Ustavnega sodišča in ob dejstvu, da so v času protiustavnega ravnanja vsi aktivno - na visokih položajih, delovali v upravnih organih in so zelo dobro seznanjeni s posledicami izbrisa, tožniki ne morejo preko svojega ignorantskega odnosa do problema grobih kršitev človekovih pravic, kar osebno smatram za nedopustno grobo zaničevanje in žalitev. Tožniki, »strokovnjaki na področju pravnega urejanja osebnih statusnih razmer..«, kot se sami predstavljajo, namreč predobro vedo, da je vseh na tisoče tragedij, ne samo moje, povzročil neustavni izbris iz registra stalnega prebivalstva in ne iz nekega »seznama« državljanov Republike Slovenije.
Prosim sodišče, da mi omogoči, ali da samo vpraša tožnike zakaj smatrajo, da žrtve izbrisa ne znamo ločiti »seznama državljanov« od registra stalnega prebivalstva.


Ali je takšen ignorantski (kot da se ni nič zgodilo), »štoserski« odnos do, v državi Sloveniji najštevilčnejšega, sistematičnega kršenja človekovih pravic doslej, za razumeti kot norčevanje, zasmehovanje ali zaničevanje mene in celotne populacije žrtev izbrisa?


5. Dne 27.2.1992 je bila vsem občinskim organom poslana za izbris odločilna »Depeša št. 0016/4-14968, ki jo je podpisal eden od tožnikov, g. Slavko Debelak. Bila je navodilo Upravnim enotam za izbris. Tožnica, ga. Mesojedec pa je skrbela za njeno izvajanje.
V tej depeši je zapisano, naj se prične z »razčiščevanjem evidenc« tistih nekdanjih državljanov SFRJ, ki niso zaprosili za državljanstvo. V ta namen je bil že »izdelan projekt računalniškega vodenja evidenc tujcev«. V Sloveniji je bil voden register stalnega prebivalstva od leta 1982 do leta 1991, ko je notranje ministrstvo izdelalo dve novi računalniški funkciji, s pomočjo katerih je bila vzpostavljena nova evidenca tujcev v okviru registra stalnih prebivalcev. Ena za tujce iz različnih držav sveta, tedaj živečih v Sloveniji, ki jim tudi leta 1992 upravni organi statusa niso spremenili, natanko tako, kot mora biti. Pri 18.305 osebah iz bivše skupne države, pa so namesto stalnega prebivališča na UE vpisali, da je od 26.2.1992 njihovo prebivališče neznano, ali pa prebivajo na območju republike, v kateri so se rodili. Tudi ustavni sodnik, dr. Lojze Ude, je že ob prvi odločbi Ustavnega sodišča l 1999 v svojem ločenem mnenju ugotovil, da bi upravni organi lahko zadevo rešili tudi drugače in omogočili tem osebam enako obravnavo, kot so jo imeli tujci iz drugih držav.
Upravni organi so predvideli celo »določene probleme s temi osebami«. V navodilu MNZ piše: «Opozarjamo vas, da listine, ki jih posedujejo, tudi če so izdane od pristojnih organov v naši državi in so še veljavne, zaradi spremenjenega statusa teh oseb zanje ne veljajo več!«

Zato trdim, da so mi na osnovi prav omenjene depeše, ki jo je podpisal naredbodajalec Debelak, na UE Ptuj, leta 1993 preluknjali edini veljavni osebni dokument in me protizakonito pahnili v ilegalno stanje.

Kar je ob tem še posebej za poudariti, so mi osebno izkaznico preluknjali, ne da bi bil jaz pri tem dejanju vsaj prisoten. Ko sem namreč, s soprogo prijavljal svojo novorojeno hči, sem se legitimiral matičarki. Ta je z mojo osebno izkaznico v rokah odšla na urad za tujce in se vidno pretresena vrnila s preluknjano osebno. Odgovorna oseba na uradu za tujce ob tem dejanju ni izdala ne reversa, ne odločbe, ne potrdila, niti vsaj ustnega pojasnila, kaj šele kakršen koli nadomestni dokument, ki bi potrjeval mojo identiteto. To je bil trenutek moje civilne usmrtitve.
Takrat nisem reagiral, saj si nisem mogel privoščiti, da me odtransportirajo-»napotijo« daleč stran od mojega novorojenega otroka, ki bi ga potem spet videl kdo ve kdaj. Takrat so se namreč že širile govorice o deportacijah drugače-rodnih, o tem, da osebam, ki so tudi za kratek čas zapustile Slovenijo, na meji ne dovolijo več vrnitve nazaj domov. Po tem in vse do leta 1996, sem bil torej - z vidika represivnih organov - ilegalec. Skrival sem se pred policijo, ki bi me lahko že v primeru naključne legitimacije obravnavala kot ilegalno bivajočega na tleh RS, nemudoma pregnala čez mejo in na ta način ločila od družine, kot se je to tedaj že zgodilo številnim izbrisanim. Vemo, da so se celo policijske enote uprle izgonom brez odločb in so odločitve o izgonih prelagale na odgovornost sodnikom za prekrške. Toda Uprava za upravno pravne zadeve je vztrajala in v navodilu sporočila, da lahko policija izbrisane izžene brez odločb, ker naj bi izbrisani prišli na ozemlje Slovenije ilegalno in tu »prebivajo brez dovoljenja.«

Vsled navedenega menim, da je tožba vložena s ciljem zastraševanja in zaničevanja.

V zvezi z dogodki okrog izbrisa je tedanji minister Bavčar v določenem trenutku celo zapisal: »…Človekove pravice je treba odmisliti…«

Ne morem se načuditi, da sem danes jaz tisti, ki si se brani pred tem sodiščem.

Celo jaz, pravni laik, sem v 262.členu KZ zasledil določilo, ki pravi, da se uradna oseba, »ki vedoma krši zakone ali druge predpise, opušča dolžno nadzorstvo, ali kako drugače očitno nevestno ravna v službi, čeprav predvideva ali bi morala in mogla predvidevati, da lahko nastane zaradi tega hujša kršitev pravic drugega, pa zares nastane kršitev oziroma večja škoda, kaznuje.«

Ne samo, da so mogli predvideti, temveč so bili še pred izbrisom, kot bomo videli v nadaljevanju, vsi trije današnji tožniki že vnaprej dobro seznanjeni o tragičnih posledicah izbrisa, ki je sledil.

Ne razumem, kako lahko tožniki v obrazložitvi svoje tožbe, po vsem tem še zapišejo, da me niso z ničemer izzvali ali razžalili. Ali smatrajo, da je to, kar se je dogajalo meni in še 18.304 osebam (če izvzamemo naše družine), za povrh pa še njihovo sprenevedanje v oddaji Trenja, povsem običajno ravnanje z ljudmi, v skladu z vsemi humanitarnimi načeli in konvencijami o človekovih pravicah? Vljudno prosim sodišče, da omogoči tožnikom odgovor na to vprašanje.

Kot tedanji predsednik društva izbrisanih in sedanji predsednik Civilne iniciative izbrisanih aktivistov, sem se in se še, preko neštetih pisem in direktnih srečanj z ljudmi, dnevno srečujem z neverjetnimi osebnimi tragedijami žrtev izbrisa.

6. Kot dokaze v svojo obrambo, zakaj smatram, da mi tožniki z namenom zaničevanja očitajo kaznivo dejanje po 169.členu KZ, in trdijo, da me z ničemer niso izzvali, lahko sodišču, po dogovoru z žrtvami omogočim vpogled tudi v dokumente:

- o napotitvi, sedaj že dolgo pokojnega P.N čez državno mejo. Potek dogodkov v enem od dokumentov pojasnjuje g. Marko Pogorevc. Kot je iz teksta razvidno, je bil P.N. v spremstvu policije »napoten čez državno mejo«, proti Hrvaški. Ne glede na to torej, da je v Sloveniji živel že dolga leta, bil tukaj poročen in zaposlen. V Sloveniji se mu je rodila tudi hči, ki je bila v trenutku ločitve od očeta, stara 15 let. Omenjena »napotitev« se je zgodila leta 1992, ko so na hrvaškem divjali med-etnični spopadi. »Napoteni« P.N ni bil ne hrvaški državljan, ne Hrvat. Čeprav je bil bosanski Srb, so ga policaji napotili v tujo državo, v Hrvaško.
Hči, sestra in žena so preko rdečega križa in UNHCR, po nekaj letih sestavile mozaik resnice o smeri » napotitve« njihovega brata, soproga, očeta, in o nekaj zadnjih dnevih življenja po »napotitvi«, ki je bila, kot pravi g.Pogorevc v omenjenem dokumentu, takrat običajna.
Kmalu po »napotitvi« je bil P.N. v Bosni likvidiran. Policisti Hrvaške so ga namreč naprej predali para-vojaškim enotam BiH. Para-vojaškim enotam nasprotne etnične skupnosti.

- o deportacij, kakršna bi se mi zlahka pripetila v poznejših letih, če se ne bi uspešno skrival, predlagam vpogled v dokumentacijo o expresni deportaciji T.D., v samo nekaj urah po rutinski policijski legitimaciji na javnem mestu, ko je peljal otroka iz vrtca. Policija ga j odpeljala k sodniku za prekrške, ki ga je razglasil za nezakonito bivajočega na tleh RS. (Natanko tako, kot nalaga g.Debelak v depeši). Izrečen mu je sodni ukrep: »izgon tujca iz države«. T.D. je pred tem živel povsem običajno družinsko življenje, bil poročen, imel šestletno hčerko in osem mesečnega dojenčka. V nekaj pičlih urah je v spremstvu policije odpeljan na mejni prehod. Na srečo je T.D. bosanski Hrvat tako, da se ta deportacija ni tragično končala.

Oba omenjena sta bila nezakonito izbrisana iz registra stalnega prebivalstva. Šele leta 2002, pa smo po pojasnilu MNZ slišali, da gre za 18.305 izbrisanih. Vsi trije tožniki pa so bili pri samem vrhu piramide zapovedne odgovornosti.

7. V (seveda, internem) dokumentu MNZ0012/1252/62-96, g.Šter, ki ga je tudi podpisal, zapiše: »ex-lege so izbrisani…« in to v bistveno višjih številkah.

Leta po tem, ko posledic ni več mogoče prikriti, pa iz ust g.Debelaka slišimo, da izbrisa ni bilo, iz ust g.Štera pa o »prestavljanju« v neke neobstoječe evidence. Nato pa še sprožijo tožbo, v kateri navajajo izbris iz nekega »seznama državljanov..« V isti sapi pa trdijo, da me niso z ničemer izzvali ali žalili. Ne razumem, kaj to pomeni? Prosim, da mi sodišče dovoli zaslišanje tožnikov, da končno enkrat pridemo zadevi do dna. Se norčujejo iz mene, vseh izbrisanih ali iz sodišča, ki zagotovo pozna odločbo US iz 3.4.2003 glede izbrisanih.

Pristojno ministrstvo je leta in leta izdajalo negativne odločbe, opirajoč se na nezakoniti izbris iz registra stalnega prebivalstva, 26.2.1992, zato lahko

9. Sodišču predložim na vpogled
- zame ugodno rešeno ustavno pritožbo glede delovnega dovoljenja iz leta 2001..
- In odločbo Ministrstva za delo, družino in socialne zadeve, iz –zamislite- preteklega leta, ki mi po petih letih od odločbe US, in skupaj 14 letih! od izbrisa, priznava pravico do dela! Hvala.

10. dokument, ki ga je podpisala ga. Mesojedec, je negativna odločba za izdajo dovoljenja za bivanje enoletni osebi, rojeni v Sloveniji, čigar starši imajo tedaj v Sloveniji urejen status. Na koncu te odločbe je pripisano celo: »V imenu Ljudstva«.

Z obzirom na strokovnost vseh treh tožnikov, tega dokumenta pod številko 10 ne bom komentiral, bi pa kot dokaz številka 11 priložil konvencijo o človekovih pravicah. Na konvencijo o otrokovih pravicah pa sem sodišče napotil že v začetku mojega odgovora na zasebno tožbo.

Tožeče stranke v tožbi navajajo, da so strokovnjaki » na področju pravnega urejanja osebnih statusnih zadev na področju migracijskih politik, vprašanj beguncev….« Da so tožniki res strokovnjaki, prav gotovo ne oporekam. S svojimi diplomami o izobrazbi in z delom na področju pravnega urejanja osebnih statusnih razmer, to verjetno zlahka dokažejo.
Z obzirom na odločbo US iz leta 2003, da je bil izbris iz registra stalnega prebivalstva neustaven, pa njihova strokovnost in položaj, ki so ga zasedali, povečuje tudi osebno odgovornost.

12. Le nekaj dni nazaj sem se v tujini sestal s starši mladoletne, pred 15.leti izbrisane D.Z., ki je imela do leta 1996 status begunca iz Slovenije. Obmejni organi so jim namreč leta 1993 onemogočili vrnitev domov. Še danes čaka vsaj uradno odjavo iz Republike Slovenije, da bi ji na osnovi le-te starši lahko uredili kakršno-koli državljanstvo in omogočili nadaljnje šolanje. Še vedno je namreč apatrid.

Vse, kar se je (in se še) dogaja, od ravnanja ministrstva za delo družino in socialne zadeve, policije, sodnikov za prekrške, in vseh državnih institucij, vključno s Karitasom in Rdečim Križem (ki izbrisanim niso pomagali, ker so bili »ilegalci«), je bila posledica nezakonitega in protiustavnega izbrisa. Nekdanji direktor uprave za upravno pravne zadeve Slavko Debelak, državna podsekretarka Alenka Mesojedec Pervinšek in nekdanji minister Šter, pa se danes, kljub vsemu navedenemu pojavljajo v vlogi žrtev v zadevi razžalitve osebnega imena, kar se mi zdi resnično čudno.

Kar se tiče navedb v osebni tožbi o besedah, ki naj bi jih izrekel, pa žal, moram priznati, da se jih ne spomnim, saj je od dogodka preteklo že veliko časa.
Priznam, da so me ob branju neštetih pisem in ob nenehnem zvonenju telefona vsak dan, ko sem poslušal nemalokrat res tragične zgodbe izbrisanih in težave, s katerimi se srečujejo, velikokrat prešinile razne misli (kar ni kaznivo). Zato dopuščam možnost, da mi je zaradi pritiska javnega nastopanja, ki ga nisem bil vajen in zaradi zame neverjetnega sprenevedanja pred očmi javnosti v oddaji Trenja nastopajočih dveh tožilcev, lahko res kaj ušlo z jezika. Tožilci so tako nazorno opisali moje vedenje, da bi jim skoraj moral verjeti. Tudi besedo »đukelo« bi eventualno lahko izgovoril, v povezavi s »fašistom«, saj je moj profesor zgodovine vedno, ko je govoril o fašistih še dodal: »Đukele su mi pobile porodicu.« Ne morem pa verjeti, da sem »žugal z pestjo«, ker tega nikoli, niti v stresu ne počnem. Lahko bi kvečjemu gestikuliral. Nikakor pa ne verjamem, da sem izgovoril, da tožniki ne spadajo v civilizirano okolje, kateremu pripadam jaz. Ker svojega okolja ne smatram za civilizirano, od tistega trenutka, ko sem slišal za Srebrenico.

V zasebni tožbi mi tožniki tudi očitajo, da imajo besede, ki sem jih izrekel, med drugim tudi negativne posledice v delovnem okolju, kjer delujejo. (..mednarodne organizacije v okviru EU.) Ne spomnim se, da bi bili v njihovem delovnem okolju v EU, zato se bom strinjal s tem, kar so tožilci potem tudi sami zapisali, da se je dogodek odvijal v gostilni POP TV. Zato prosim sodišče, da presodi, kakšne posledice ima lahko dogajanje v gostilni na ugled in delovanje tožnikov v njihovem delovnem okolju v EU in številnih mednarodnih organizacijah, kot tudi smiselnost te trditve.

V obrazložitvi so toniki zapisali tudi, da so »verbalni izpad in…opazovali pri sosednjem omizju in se glasno zgražali nad vedenjem in izrečenimi besedami«. Zato prosim sodišče, da presodi tudi smiselnost trditev tožnikov, da to pomeni »grob poseg v njihovo zasebnost, strokovnost in njihov ugled..« Predvidevam, da bi to naj bil poseg v mojo zasebnost in moj ugled saj bi se naj zgražali nad mojim vedenjem.
Kakšno zvezo ima s tem strokovnost tožnikov, pa mi ni jasno, zato na to ne morem odgovoriti.

Iz zgoraj navedenega »kančka« primerov o posledicah izbrisa in vlogi tožnikov pri tem, sam nimam nobenega utemeljenega razloga, da bi verjel v tolikšno tenkočutnost g.Debelaka, g.Štera in ga. Mesojedec, da se počutijo ponižane in razžaljene, (Dostojevski) in da bi jim namerno prizadejal tako hude duševne bolečine. Vsi trije so bili namreč seznanjeni z vsem, kar se je dogajalo kot posledica izbrisa, saj so tudi sami v tožbi zapisali, da so strokovnjaki na področju pravnega urejanja osebnih statusnih razmer.

Še več, ko je Jan Šiška (v dokumentarnem filmu o izbrisanih) g.Debelaka vprašal, če bi tudi sedaj (ko so posledice že znane) ravnal tako kot leta 1992, je odgovoril, da isto.

Tudi g.Šter se ob podpisu znane peticije devetnajsterice, ki je pozivala k nespoštovanju odločbe US o izbrisanih, torej k nespoštovanju človekovih pravic, ni ravno izkazal za pretirano tenkočutnega za hude duševne bolečine.

Ga Meseojedec, ki je staršem enoletnega otroka podpisala-torej izdala odločbo, po kateri njihov otrok nima pravice do bivanja z njimi, pa prav tako ne.

Zato prosim sodišče, da tudi v tem primeru presodi o smiselnosti trditev o tankočutnosti tožnikov.


V kolikor pa bodo tožniki vztrajali pri svoji zahtevi po izreku kazni, se bom skliceval na

- 171.člen, 4.odstavek KZ ki pravi, da če obdolženec »dokaže resničnost svoje trditve ali če dokaže, da je imel utemeljen razlog verjeti v resničnost tistega, kar je trdil ali raznašal, se storilec ne kaznuje za žaljivo obdolžitev….«

- in 6. odstavek istega člena, ki pravi: »če je bila žaljiva obdolžitev, da je oškodovanec storil kaznivo dejanje, za katero se storilec preganja po uradni dolžnosti, storjena v okoliščinah iz tretjega odstavka 169.člena tega zakonika, se storilec ne kaznuje za žaljivo obdolžitev, čeprav ni pravnomočne sodbe, če dokaže, da je imel utemeljen razlog verjeti v resničnost tistega, kar je trdil ali raznašal.

V morebitnem nadaljevanju, se bom moral dotakniti tudi določil 373. člena in 374.člena KZ, saj govorijo o načrtnosti, sistematičnosti in množičnosti, ki so karakteristika hudodelstev proti civilnemu prebivalstvu. V 18. tisoč glavi množici izbrisanih je le 2,6% pripadnikov bivše JLA. Vse ostalo je civilno prebivalstvo, med katerimi je 3.000 mladoletnih, večinoma rojenih v Sloveniji.


Upam, da mi bo sodišče v tem primeru dovolilo, da pred odločanjem o mojih domnevno kaznivih, žaljivih besedah izvesti

- postopek definicije besede fašizem in kdo se lahko ogovori kot fašist v skladu s to besedo,
- Predložiti nove dokaze in sicer:

1. Sodišče bom prosil, da za namen globljega poznavanja odnosa tožilcev do izbrisanih, od TV Maribor pridobi posnetek oddaje o izbrisanih, v kateri smo sodelovali g.Šter, g.Jelinčič in jaz.

2. Da se odnos do izbrisanih in miselnost g.Slavka Debelaka tudi danes ni kaj dosti spremenila, bom dokazoval z dokumentarnim filmom Jana Šiška in kontaktne oddaje na radiu Ptuj, v kateri smo sodelovali g.Debelak, g.Krivic in jaz.

3. Od Radia Celje bi pridobili posnetek kontaktne oddaje s poslušalci. Iz te oddaje bo sodišče zlahka razbralo, kako so delovale laži, sprenevedanje in skrajni cinizem do problema izbrisanih na prebivalstvo. Da ne govorimo o javnem linču skozi referendum (660 mio SIT).

4. Predlagal bom tudi, da tožeča stranka poda svojo definicijo fašizma.

5. Prosil bom sodišče, da pokliče spodaj navedene strokovnjake sociološke in zgodovinske stroke ter posameznike, z izkušnjami s področja človekovih pravic, poznavalce Evropske konvencije človekovih pravic, da podajo definicijo besed, zaradi katerih tožilci zahtevajo moje kaznovanje in politično ter sociološko analizo izbrisa.





Predlagal bom:
1.Igorja Bavčarja, kot nekdanjega predsednika odbora za varstvo človekovih pravic.
V primeru njegove zadržanosti, ali nepripravljenosti za sodelovanje, bi predlagal:
2. dr.Leva Krefta, direktorja Mirovnega Inštituta
3. dr. Boža Repeta, kot izvedenca zgodovinske stroke
4. dr. Rastka Močnika,
5. dr.Ljubo Bavcona (ki je izjemno dober poznavalec začetkov izbrisa in je nanj opozarjal)
6. dr. Slavoja Žižka,
7. dr. Andreja Kurnika,
8. dr.Marto Gregorčič…
9. dr.Jelko Zorn, ki je na temi »izbris« tudi doktorirala
10. Mag. Jasminko Dedič, magistrirala pravne vidike človekovih pravic
11. dr.Roberta Pignonija, profesorja univerze iz Rima, ki se že leto dni ukvarja izključno z izbrisom in z italijanskim fašizmom do Slovencev v preteklosti.
12. Boruta Mekina, novinarja Večera
13. Mag.Matevža Krivica
14. Izbrisano družino G
15. Situacija izbrisanega otroka M.
16. Situacija izbrisanega otroka C, ki še danes živi v tretji državi, brez dokumentov
17. A.B., ki trenutno živi v Slo s statusom prosilca za azil
18. Sorodniki F.H., ki je umrl za rakom brez zdravniške oskrbe
19. Otrok K.S, ki mu je bila onemogočena osnovna izobrazba
20. S.S. rojena v Sloveniji, z nezmožnostjo prehoda na srednjo šolo
21. Potniki avtobusa, ki jim je na meji zavrnjen povratek domov
22. D.I. in njen duševno bolni otrok, ki mu je še veno kršena pravica do združitve z družino
23. M.U. rojena v Slo, pred 55. leti, brez pravice do odkupa stanovanja
24. Predstavnik ministrstva za DDSZ (podatki o številu izbrisanih otrok)
25. Z:T. izbrisani teritorialec
26. »kolaterarna« žrtev – Slovenec A.D.
27. I.B., rojen 1944 izbrisan, čeprav takrat ni obstajalo republiško državljanstvo
28. I.B., s hudimi zdravstvenimi težavami zaradi izbrisa
29. A.T. s hudimi psihičnimi problemi zaradi izbrisa.

Zaradi resnice ne bi smel biti v demokratični družbi nihče kaznovan. Če se v primeru, ko so izvedeni ustrezni dokazni postopki za določeno besedo (npr. plešast, fašist, socialist, komunist) ugotovi, da ustreza resničnemu stanju, ne more biti žalitev. Še manj pa bi bilo logično sodno sankcionirati osebo, ki jo je izgovorila.
Za konec:
Ker so tožniki vsi po vrsti pravni strokovnjaki na urejanju statusnih zadev(S. Debelak je celo magister), ter na podlagi zgoraj navedenih primerov ne moremo govoriti o napaki, niti o pravni zmoti, temveč o ideološkem prepričanju tožnikov, ki so se v danem momentu iz meni ne znanih razlogov našli v položaju, ki jim je omogočil udejanjanje lasne ideologije..




Aleksandar Todorović

Wednesday, January 5, 2011

HAPPY END NA NACIONALISTIČKI NAČIN



Benediktu XVI i Maja Marija Lovrenčič Svetek, ambasador Slovenije u Vatikanu, susret 29.10.2010:

"Hvala, što ste izbrisane prestali da mučite!"





Dimitar Anakiev

HAPPY END NA NACIONALISTIČKI NAČIN

Nakon skoro dvadeset godina borbe za prava Izbrisanih Jugoslovena u Sloveniji žrtve su navodno postale pobednici. Tako bar svi tvrde. Država Slovenija se je kao konačno predala, prestala da se pravi nevešta i pristala je da ono malo ljudi što je preživelo posledice njenog administrativnog etničkog čišćenja, praćeno deportacijama, upiše nazad u knjige stalnog boravka. Pobedilo je dobro i zavladalo je svetom. Javio se i rimski Papa Benedikt XVI sa pohvalama slovenačkoj državi iako se tokom dvadesetak godina grčevite borbe za život 25 761 izbrisanih ljudi, žena i dece, i borbe za njihova ljudska prava, crkva (ne samo katolička, već i sve druge) nije uopšte nikad javila, kao da se je ljudska patnja uopšte ne tiče. Slično crkvama ponašale su se i vlasti bratskih republika: Miloševićev režim nije dozvoljavao da se u Srbiji piše o Izbrisanima a u to vreme su Bošnjaci i Albanci na Kosovu doživljavali pitanje Izbrisanih kao napad na svoje saveznike Slovence, dok su vlasti Hrvatske bile uglavnom više zainteresopvanje za štediše Ljubljanske banke nego tamo neke Izbrisane, za koje se zaista moglo ispostaviti da rade za srpsku stranu iako je medju njima bilo i puno Hrvata, Bošnjaka, Roma i svih drugih nacija uključno sa Slovencima. Sada se medjutim svi javljaju i čestitaju Sloveniji kao stari poznavaoci prilika, kao da je u pitanju još jedan od velikih uspeha njene drvne industrije, još jedna balkonska vrata Jelovice „podvučena žutim“.

Treba medjutim jasno reći da Slovenija nije rešila pitanje izbrisanih i verovatno ga niti ne želi rešiti.
A treba reći i to da medjunarodna zajednica ne očekuje od Slovenije rešenje pitanja Izbrisanih, niti ga je ikad očekivala. Štaviše, Slovenija je ušla u Evropsku uniju sa temom izbrisanih prisutnom u javnosti. Slovenačka vlast je u periodu 1992-2009 organizovano i sistematično, uz potpuni i na referendumu potvrdjeni konsenzus gradjana i političkih stranaka, zlostavljala približno 100.000 ljudi (ako zvanično priznatom broju Izbrisanih pridružimo članove porodica) tj. maltretirala i ponižavala više od 5% svojeg stanovništva. Drugačije rečeno: Slovenija je tačno sedamnaest godina i jedan mesec vodila rat niskog intenziteta protiv dela svoje populacija. Izbrisani su bili jedina grupa ljudi sa prostora bivše SFRJ protiv koje se je neprijateljski delovalo a da pritom nisu imali ni jednu državu da se za njih zauzme i sigurno je i zato taj rat tako dugo trajao. Uključivao je pljačku imovine najširih razmera, uništavanje dokumenata, deportacije, razdvajanje porodica, masovnu produkciju apadrida, uskraćivanje deci prava na školovanje, zdravstvenu i socijalni zaštitu (medju izbrisanima je po zvaničnim podacima vlade Slovenije skoro 6 000 dece), ponižavanja, sudjenja i „kažnjavanja“ koja su dokazno uključivala najteže posledice, uključno sa smrtnim ishodom. Štaviše, jedino Izbrisani, medju žrtvama podvljalih balkanskih nacionalista, i danas nemaju status žrtve.

Šta je onda Slovenija uopšte uspela u vezi izbrisanih? Marta 2009 Slovenija je prekinula specijalni rat otpočet 26. februara 1992, protiv grupe ljudi nastanjenih u Sloveniji. „Operacija brisanja“ je bila prva akcija etničkog čišćenja u regionu a završila se najkasnije. Da je tvrdnja o ratu tačna svedoči i izjava iskusnog parlamentarca Mirana Potrča izrečena u parlamentu nakon usvajanja zakona o Izbrisanima a koju su preneli mediji: „Tek danas se je Slovenija osamostalila od Jugoslavije“. Svih sedamnaest godina se je dakle ratovalo protiv Jugoslavije a posebno i izričito protiv njenog multietničkog nasledja, iako Jugoslavije već davno nije bilo. Slovenačka elita iskoristala je rat protiv Izbrisanih da izvrši nacionalnu homogenizaciju otprilike na isti način kao što tzv. „normalne zemlje“ koriste futbalske utakmice. Ajmo da navijamo za naše. Ko ne skače nije Slovenac itd. Ujedno su desne partije, inače istorijske gubitnice iz drugog svetskog rata, uz blagoslov svoje reformisane i obogatele levice, iskoristile napad na Izbrisane kao priliku za istorijski revanšizam ali i za izgradjivanju državotvorne desne agende. Zanimljivost je da su zastavu fašizma, čija ideologija stoji u temelju zamisli o brisanju, iz blata podigli bivši Titovi brigadiri, bivši predstavnici, dakle, komunističkog pokreta, upravo onog pokreta koji je na ovim prostorima fašizam porazio.

Kada se gore pomenutim rezultatima izgradnje slovenačke nacije i njene elite, doda ratni plen čije volumen samo naslućujemo (stotine ili hiljade stanova, gradjanske obveznice, plaćena socialna, penziona i zdravstvena osiguranja...), a pridodamo i delimično sprovedeno etničko čiščenje-- uspeh „operacije brisanja“ je fascinantan. Ali vratimo se onom propagandnom, ideološkom--hrišćanskom i evropskom uspehu. Slovenačka vlast je uspela da svojim umišljenim neprijateljima, od onih koji su izdržali tu državotvornu igričicu, odrekne status dušmanina, „velikodušno“ i opet nasilno ih sad promovišući u „normalne“ stanovnike (iako oni više nisu i nemogu biti „normalni“), priznala je navodnu gešku (takoreći nehat) a uspela je i da se izvini. Izbrisanima se zvanično izvinio predsenik parlamenta Pavle Gantar.

Slovenačkoj eliti uspelo isto što i srpskoj: a to je ostvarenje ratnih ciljeva uz nekakvo trivijalno izvininjenje za svoj mali prljavi rat. I vuk sit i koze (skoro) na broju—ne budimo malenkostni.
Eto još jedna scena za loše filmove, tipa: „Sorry buddy, nothing personal, you know, it is only business“ tj. u prevodu na srpski: „ko nas brate zavadi“ i „šta nam je bre to trebalo““

Od onih malo prozaičnih uspeha Slovenije u vezi „operacije brisanja“ ljudi treba pomenuti još neke rezultate koji se možda ne vide golim okom a verovatno zaslužuju da udju u korpus čestitki, poput brižljivog zametanja materijalnih tragova i rezultata brisanja. Procurela depaša tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, a kasnije tajkuna svih mogućih poslova, Igora Bavčara, kojom se naredjuje brisanje bez osvrtanja na pridobijena prava, bila je proglašena od strane samozvanog branioca prava izbrisanih, Matevža Krivica, za državotvornu naivnost. Da li je g. Krivec, ljubitelj nepogrešivosti državnog autoriteta, „navijao za Muju ili za medveda“ dok je branio Izbrisane neće se pouzdano saznati ali se može naslutiti. I po rezultatu zametanja šumskih tragova su slovenački nacionalisti uspešni i veoma nalik na braću sa Juga. Najbolji primer su deportacije, koje su bile osnovna poluga realizacije zamisli administrativnog etničkog čišćenja. Deportacije su inače oproban evropski policijski metod sa dubokim korenima u evropskoj istoriji. Verovatno je i izberom metoda Slovenija dokazivala da pripada evropskoj grupi naroda. Broj deportacija i broj deportovanih u novostvorenoj Sloveniji nemoguće je utvrditi. Ono što se sa sigurnošću može reči je sledeće:

DEPORTACIJE JUGOSLOVENA IZ SLOVENIJE 1992-1999 i dalje, tekle su na tri različita načina, u tri etape:

DEPORTACIJE počevši od dana brisanja 26.02.1992 do 1994: Masovne, neregistrovane, bez sudskog naloga: ne zna se koliko ljudi je slovenačka policija izbacila iz Slovenije po svom slobodnom nahodjenju. Ovo je faza sprovodjenja racija i potkazivanja veoma nalik na Hitlerovu „noć dugih noževa“, stim što je slovenačka noć bila znatno duža. „Južnjake“ su lovili po ulicama kao šinteri pse lutalice. Autor ovih redova je bio svedok jednog takvog proterivanje, bez pismenog naloga: neki čovek je bio izvučen iz vlastite porodice koja je prisustvuje poniženju, i sve je bilo uradjeno, kada je priupitano za nalog, samo na osnovu "internih navodil" ("interna uputstva")... Svedoci govore o punim maricama ljudi koji su tih godina iz Slovenije izbacivani preko susednih granica kao smeće na komšijsku njivu.

DEPORTACIJE 1944-1999, nakon što se je policija 1994. navodno pobunila protiv nacističkog stila rada i tražila "zakonitu poroceduru" za deportacije. Ljudi koji su bili prethodno nezakonito izbrisani i čija dokumenta su bila uništena (važeće lične karte, vozačke dozvole itd.) sada su prošli kroz kvazi legalan postupak hapšenja od strane pozornika na ulici posle rutinskih provera, i privedeni kod sudije za prekršaje zato što "nemaju dokumenta". Izbacivani su iz Slovenije, ovaj put sa sudskim nalogom, obično nakon noći ili dve provedene u sabirnom centru za strance—neke su protivno Ženevskoj konvenciji „upućivali“ na ratom zahvaćena područja: takav je primer ubijenog bosanskog Srbina Dragomira Petronjića iz Celja, koji je bio izvučenog iz vlastite kuće i obmanut zajedno sa ukućanima, da ga odvode u stanicu radi neke izjave, a zatim proteran u Hrvatsku, tamo zarobljen i sproveden u ratom zahvaćenu Bosnu gde su kasnije iskopani njegovi izmučeni ostaci. Ove deportacije bile su sudski registrovane ali je 2002 po tvrdnji policije došlo do avodno zakonitog brisanja evidencije o deportacijama, što je obznanjeno u medijima 2006.

DEPORTACIJE ljudi nakon 1999 tj. nakon odluke Ustavnog suda Slovenije o nezakonitosti brisanja su verovatno redje i sporadične ali i dalje se dogadjaju zašta ima dokaza i svedoka, na primer u 2003 godini su deportovali osobu, ženu, poznatu autoru ovih redova.

Brojna svedočenja o deportacijama nalazimo i u 3 knjige o Izbrisanima izdate u Mirovnom institutu u Sloveniji a i u nekim filmovima kao što je Rubbed Out, 2004, autora ovih redova. Cela epopeja prisilnih deportacija je faktički kod vlasti danas nedokaziva ali se može rekonstruisati na osnovu brojnih izjava svedoka i skladna je sa vladinim podatkom da je u Sloveniji opstalo manje od polovine ukupnog broja izbrisanih, ako je uopšte za verovati vladinim ciframa. Ne bih bio preterano iznenadjen da u Sloveniji živi tek mali procenat Izbrisanih. U prošlosti su se pojavljivale i mnogo veće cifre ukupnog broja Izbrisanih ali nisu bile zvanično potvrdjene od strane slovenačke vlade. Mnogo veće brojeve u nekim vladinim dokumentima (dokument seketara Debelaka iz MUP-a Slovenije pominje 60-70.000 nekih ljudi) a slične procene i čak značajno veće (300.000 ljudi) pominju se i u izjavama odgovornih osoba u organizacijama koje su u početnim fazama profesionalno pratile slučaj Izbrisanih (na primer Helsinški monitor Slovenije).

A pogledajmo sada i šta Slovenija nije uspela u vezi Izbrisanih. Slovenija u prvom redu nije uspela da izbrisanima prizna status žrtve i to je ključnog značaja za ocenu čestitki koje dobija. Verovatno su u pitanju odštete koje Slovenija ne želi da plaća a možda i krivični postupci prema još moćnim akterima brisanja u koje su upleteni praktično svi akteri slovenačke politike, od predsednika Kučana i Drnovška, predsednika vlada Peterleta, Drnovška, Ropa i Janše, pa dalje sve do izvršioca po opštinama. Ali ni ovaj stav države Slovenije i njenih političara ne iznenadjuje i uveliko podseća na stav balkanske nacionalističke braće, bez obzira što su neki slovenački političari usput predsedovali Evropskom unijom sa hipotekom Izbrisanih na vratu.

Dakle Slovenija nije uspela da defacto postane država pravnog reda. Ona je, nalik na današnju Bosnu, država u kojoj pravo ne ispravlja nasilje već je njegova produžena ruka i garant. Sloveniji novi pravni red služi isključivo zato da zaštiti ratni plen i da ga ozvaniči te opere od krvi i suza. Poslanici slovenačkog parlamenta su glasajući zakon o Izbrisanima glasali za amnestiju i ustoličenje politike brisanja. Ako je tačna stara komunistička tvrdnja da bez nasilja država nije moguća, onda su upravo Izbrisani taj kriminalni temelj slovenačke države. Drugim rečima: bez Izbrisanih Slovenija nije moguća kao takva kakva jeste--država po meri svoje sadašnje elite a ne država po meri prava i demokratičnih standarda za kakvu se tzdaje.

Izbrisani su znači prinudjeni da otštetu traže u individualnim tužbama i u ponovnoj možda dvadesetogodišnjoj borbi sa sistemom, ovaj put sudskim. Ko bude preživeo i doživeo. Do sada se je u nekoliko pokretanih postupka država prituživala na presude i još niko od izbrisanih nije dobio odštetu. Slovenija se je pritužila i na odluku evropskog suda u vezi tužbe 11 izbrisanih, od kojih je jedan umro tokom postupka, a koji su angažovali poznatu rimsku advokatsku kancelariju Lana-Lagostena Bassi, specijalizovana za aktivističku pravnu zaštitu ljudskih prava, i dobili proces u Strasburu—jedan od sudija u tom procesu je proceduralno morao biti Slovenac. Medjutim država i dalje ne priznaje žrtve i ne želi da plati odštetu a pogotovo ne na način kako je ona brisala –bez dokazivanja. Sada bi dakle, po slovu zakona za koji se iznenadno i naprasno zainteresovala i slovenačka elita, ti ljudi čije su živote pojeli-- da li lavovi ili skakavci-- a deca ostala bez škola i perspektive i čija je imovina ako nije pokradena propala, oni bi morali, svaki od njih posebno, pred sudom pobediti dobro plaćeni aparat slovenačke države koji se protiv njih ponovo bori-- samo za razliku od ranije dvadesetogodišnje borbe, ovaj put pravno.

Znači gospodina Potrča bi ipak morali popraviti: Slovenija se još nije osamostalila od Jugoslavije, borba još traje iako se je iz prašuma bezakonja i kristalnih noći preselila u dobro osvetljene sudske i sportske arene u kojima bi kao veliki favorit, prednošću koju je stekla u okrilju noći i bezakonja, država morala pobediti glatko. Upravo za toj pravni preobrat njoj se čestita jer je, vrlo slično Dejtonu, prljav nacionalistički posao sada pravno verifikovan. A to je happy end za balkanski nacionalizam--zver nacizma dobija svoje dobro ukrojeno pravno odelo protiv kojeg borba nije laka. Zakon je zakon, pogotovo kad leži u topuzu. I taj zakon propisuje utakmicu u kojoj će maraton trčati obogaljeni protiv svojih obogaljitelja i pritom im dati još kakav kilometar fore. To se ovde, u našim krajevima, zove pravo i zato se je opravdano javio srećni Benedikt XVI. Važno je na post komunističkom Balkanu ponovo uzakoniti crkvi tako drag domaći i atavistični, premoderni, šumsko-planinski nacionalizam. I sada je slovenačkoj eliti to naizgled uspelo, čestitajmo im iz srca, kanimo suze radosnice.

Tekst je isti dan objavljen i E-novinama: http://www.e-novine.com/stav/43678-Happy-end-nacionalistiki-nain.html

Tuesday, January 4, 2011

DEPORTACIJE JUGOSLOVENA IZ SLOVENIJE 1992-1999




DEPORTACIJE JUGOSLOVENA IZ SLOVENIJE 1992-1999 i dalje, tekle su na tri različita načina, u tri etape:

DEPORTACIJE počevši od dana brisanja 26.02.1992 do 1994: Masovne, neregistrovane, bez sudskog naloga: ne zna se koliko ljudi je slovenačka policija izbacila iz Slovenije "prosto po Prešernu" tj. po svom slobodnom nahodjenju a na osnovu pismenog naredjenja ministra Igora Bavčara, kasnije tajkuna, i njegovog sekretara Debelaka. „Južnjake“ su lovili po ulicama kao šinteri pse lutalice. Autor ovih redova je bio svedok takvog proterivanje, bez pismenog naloga, čovek izvučen iz vlastite porodice koja prisustvuje poniženju, samo na osnovu "internih navodil" ("interna uputstva")... Svedoci govore o punim maricama ljudi koji su tih godina iz Slovenije izbacivani preko susednih granica kao smeće na komšijsku njivu.

DEPORTACIJE 1944-1999, nakon što je policija 1994. navodno tražila "zakonitu poroceduru" za deportacije ljudi koji su bili prethodno nezakonito izbrisali i dokumenta su im bila uništena (važeće lične karte, vozačke dozvole itd.), te iste ljude koji su prošli kroz „zakoniti“ postupak „oduzimanja identiteta“ od strane zvaničnih organa, kasnije su hapsili pozornici posle rutinskih provera na ulici, i privodili kod sudije za prekršaje zato što "nemaju dokumenta" te izbacivali iz Slovenije, ovaj put zvanično, sa sudskim nalogom, obično nakon noći ili dve provedene u sabirnom centru za strance—neke su protivno Ženevskoj konvenciji izbacivali na ratom zahvaćena područja: primer ubijenog bosanskog Srbina Dragomira Petronjića iz Celja, takodje izvučenog iz kuće, iz porodice, koji je bio proteran u Hrvatsku, tamo zarobljen i sproveden u ratom zahvaćenu Bosnu gde su kasnije iskopani njegovi izmučeni ostaci. Ove deportacije bile su sudski registrovane ali je 2002 po tvrdnji policije došlo do brisanja evidencije o deportacijama, što je obznanjeno u medijima 2006.

DEPORTACIJE ljudi nakon 1999 tj. nakon odluke Ustavnog suda Slovenije o nezakonitosti brisanja su verovatno redje i sporadične ali i dalje se dogadjaju zašta ima dokaza i svedoka, na primer u 2003 godini su se deportovali osobu, ženu, poznatu autoru ovih redova.

Sledeće svedočenje-sećanje dolazi iz maila g. Aleksandra Todorovića, doajena borbe za prava izbrisanih: "po mojoj oceni najviše deportacija se je dogodilo u vremenu 1992-1994. tada su bile racije u Jesenicama (imam svedočenja o punim maricama) kao i u Celju (Petronjić) i Velenju, Ljubljani....(Beriša i drugi Romi)

Svi koji su mi o tome govorili su navodili puno ljudi u zajedničkom zatvoru za čekanje na deportaciju. Među njima je Beriša ("nekoliko desetina") kao i očevidac deportacije i egzekucije Petronjića.

Policija je dakle dve godine poštovala Bavčar-Debelakova uputstvo "da tisti" ljudi ilegalno prebivaju u Sloveniji i da su često bez sredstava za preživljanje", i "da jih treba napotiti čez mejo."
Pokojni Petronjić defacto nije bio deportiran već "NAPOTEN" ("upućen")

!994 se policija pobuni i od tada postoje zapisi sudija za prekršaje, ali samo u ličnoj upotrebi jer je sve po zakonu o arhiviranju uništeno.
2002 su trebali i bilo bi po zakonu dopušteno uništiti podatke o deportacijama iz 1992. ne pa o deportaciji Tome Debelljaka koja se je dogodila 1997,(+10 godina=2007) ne o Zorici Terzić čija deportacija se je dogodila 2003 (+10 godina =2013)-zmija krije noge.

Georgiju Veselinovom su uzeli šleper (ratno stanje) a zatim pretili deportacijom. Panika-papiri, dokazivanja... Zatim mu ga "zakonski opravdano nisu mogli" vratiti jer ga nema nuigde u papirima. Poludeo čovek-prošla mladost-sada ima oko 52-5 i nema šleper -pere automobile komšijama da preživi..."

SEDAM RAZLOGA ZA "REKOM" U SLOVENIJI




Dimitar Anakiev

SEDAM RAZLOGA ZA „REKOM“ U SLOVENIJI


Tekst napisan kao prilog prvim konsultacijama za osnivanje REKOM-a održanim u Ljubljani 11.09.2010



Postavlja se pitanje da li i zašto REKOM1 u Sloveniji? Naravno, i zbog Izbrisanih2 tj. dvadestogodišnjeg organizovanog i sistematičnog kršenja ljudskih prava 25.671 bivših Jugoslovena u kojem je konsenzualno učestvovala celokupna slovenačka politika. Ali pre svega treba potražiti razlog za gornja pitanja: da li ona dolaze zbog toga što je:


a. Deo politike proglasio „Brisanje“ državotvornim aktom i temeljom slovenačke državnosti i možda bi se gornja pitanja o REKOM-u mogla dovesti u vezu sa tom tvrdnjom tj. pitamo se ugrožava li REKOM slovenačku državnost utvrdjivanjem činjenica o brisanju? Ili ova pitanja dolaze zato što je


b. Slovenija ušla u EU i regionalno povezivanje sa nevladinim sektorom bivših jugoslovenskih država nije potrebno tj. pravni mehanizmi EU omogućuju efikasnu zaštitu ljudskih prava u zemljama članicama (na primer nedavna odluka suda u Strasburu po pitanju 11 izbrisanih). Ili pitanja dolaze zato što je


c. Slovenija nakon skoro 20 godišnjeg organizovanog i sistematičnog maltretiranja približno 100.000 ljudi (ako zvanično priznatom broju Izbrisanih pridružimo članove porodica) tj. maltretiranja i ponižavanja više od 5% svojeg stanovništva tokom 20 godina konačno uspela da efikasno reši sve probleme nastale iz ove lokalno veoma poštovane prakse kršenja ljudskih prava.


d) sve gore napisano nije tačno


e) postoje razlozi (trivijalne prirode?) koji ovde nisu navedeni



Da bi razmatrali gornja pitanja moramo postaviti dva dodatna, ona koja skidaju veo „svete tajne“ sa fenomena „brisanja“ i pokazuju njegovo pravo lice. Prvo pitanje je koja ideologija stoji iza „brisanja“ i drugo, čemu ona služi.

Nijedan od autora vrednih tekstova i naučnih radova koji su bili napisani u Sloveniji u proteklom periodu, i koji su mi bili dostupni, ne otkriva ovu „svetu tajnu“ slovenačke nacije koja je uspela da u neverovatno dugom periodu veže nevidljivim nitima partije i pojedice, predsednike vlada, parlamenata i države sa običnim narodom—sve sa jednim ciljem: da moralno, duhovno, materijalno i fizički slomiti 25.671 lice neprave političke provenijence. Često vidjeni grafiti na ulicama raznih slovenačkih gradova „Čefurji raus“3 odraz su iste političke kulture i političkih težnji. Moramo jasno i glasno zapisati: Ideologija „brisanja“ je militantni anti-jugoslovenski šovinizam istorijski nastao u vreme pred i za vreme drugog svetskog rata kao ideologija kolaboracije sa fašizmom u ime odbrane „evropskih vrednosti“. Na ovom mestu mogu nastati dalja pitanja za one koji se bave fenomenologijom vladanja. Na primer: kako je moguće da za potrebe svoje vlasti bivši Titovi brigadiri i policajci, konvertitirani komunist, dignu iz blata zastavu fašizma koga je baš komunizam na ovim prostorima istorijski porazio? Na sličan način bilo bi moguće objasniti i kolaboraciju i fascinaciju sa idejom „brisanja“ koja je zahvatila i visoke državnike, dokazane antifašiste, pa i gurue alternativnih nenasilnih politika po svetu, koji su tekovinu brisanja čuvali kao „zenicu oka svoga“--u smislu: demokratija i sloboda neka vlada negde drugde, ovde mora da bude ovako.

Za potrebe ovog teksta nije potrebno ulaziti u šire objašnjenje fenomenologije vlasti. Medjutim, shvatimo li pravo lice „brisanja“ više nego jasno je da ideologija koja je inspirisala „brisanje“ ne može biti državotvorna ni u jednoj državi a pogotovo ne u Sloveniji, državi i narodu čiji su istorijski temelji postavljeni tokom NOB. Štaviše, poznato je da je slovenački narod tokom vladavine fašizma bio predvidjen za likvidaciju i asimilicaju i stoga prikazivanje ideologije kolaboracije „državotvornom“ znači ne samo lažnu državotvornost već i drzak pokušaj istorijskog revizionizma sa namerom poraženi fašizam i kolaborante retrogradno i lažno utkati u državni i narodni temelj (iz koga su fašističkom kolaboracijom sami sebe izbrisali).

Tek sa ovih pozicija možemo racionalno pristupiti argumentaciji postavljenih pitanja i utvrditi-vrednovati mesto REKOM-a u Sloveniji:


1. REKOM ne samo da ne ugrožava državotvornost Slovenije već putem utvrdjivanja

istine može doprineti pobijanju lažne državotvornost kreiranu radi potreba dela politike.

2. REKOM vrši kontekstualizaciju „Brisanja“ zato problem koji je zbog „preseljenja“ države u novi politički prostor (EU) postao neprepoznatljiv dobija ponovo svoje pravo lice a glavni akteri se vraćaju „na mesto zločina“ sa koga su pobegli.

3. EU i REKOM su ne samo kompatabilni već EU podržava REKOM jer karakter problema zahteva internacionalizaciju na nivou civilnog društva a civilnim društvima iz Evrope su problemi raspada Jugoslavije tudji. Zato je REKOM „prirodan“ okvir za utvrdjivanje istine.

4. Nova slovenačka vlada (Boruta Pahora i ministarke za unutrašnje poslove Katarine Kresal) je prekinula skoro dvadestogodišnju „fascinaciju zlom“ slovenačke politike u slučaju Izbrisanih (ustvari ukinula je ratno stanje). Uradjene su mnoge značajne stvari, pre svega u administrativnom smislu: na povraćaju pravnog statusa izbrisanih ljudi. Medjutim zbog dvadesetogodišnje konsenzualnosti celokupne slovenačke politike prema Izbrisanima mnogi aspekti pravde su još uvek nedostupni, Izbrisani, njihova kultura i jezik su i dalje stigmatizovani, a politički sudovi u mnogim slučajevima su ispred pravnih.

5. REKOM je nesumljivo prilika za donošenje drugačije atmosfere u razmatranju pitanja „brisanja“ jer Izbrisani ljudi, njihova kultura i jezik se skoro dvadeset godina nalaze u neprekidnom ratnom stanju, u uništavajućem ratu niskog intenziteta koji je država vodila prema njima.

6. Utvrdjivanje istine u slučaju „brisanja“ je možda šansa da Izbrisani dobiju status žrtve a krivci pošalju na sud. Ne treba zaborovati da su „izbrisani“ prve šrtve državne politike etničkog čišćeja na Balkanu devedesetih, preteča i uvod kasnijih krvavih dogadjanja širom bivše države.

7. Utvrdjivanjem istine u slučaju Izbrisanih REKOM možda može po prvi put da otvori novu temu pitanjem o genocidu nad nacijom Jugoslovena4, koja je na popisu iz 1988 stajala uz rame mnogim drugim nacijama, ali samo Jugoslovene nije imeo ko da zaštiti, a tako je i danas. Ubedjen sam da Izbrisani u Sloveniji reflektuju u najvećoj meri baš ovaj problem.


Dimitar Anakiev, pisac i režiser

autor filmova o izbrisanima: Rubbed Out, 2004,

i Državljan A.T., 2009, takodje je jedan od Izbrisanih,

potpisnik je koalicije za REKOM


1--Regionalna komisija za utvrdjivanje i prezentiranju činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji (REKOM)

2-Tajno brisanje 25.671 Jugoslovena iz registra stalnog bivanja R Slovenije 26.02.1992. Brisanje je izvršila vlada Lojzeta Peterleta tj. ministarstvo za unutrašnje posčove ministra Igora Bavčara.

3- „Čefur“ takodje „čifur“--reč koja dolazi iz srpspskog „čivut“ sa pogrdnim značenjem „jevrejin“, u Sloveniji označaba sve pripadnike bivših jugoslovenskih republika dok „raus“ u frazi „Čefurji raus“ na nemačkom znači „napolje“ i ujedno pokazuje, precizno locira, svoju idejno kulturnu provenijencu u nemačkom nacizmu.

4-U statističkom kalendaru Jugoslavije iz 1988 nacija Jugoslovena broji 1 219 000 ljudi i čini 5,4% ukupne populacije.