Wednesday, May 28, 2014

"NAROD JE ODBACIO VLADU EVROPSKE UNIJE" (Čitanje radničke štampe)





Čitanje radničke štampe: 
"NAROD JE ODBACIO VLADU EVROPSKE UNIJE"

Kod nas ne postoji radnička štampa. Bez obzira što su nazivi novina ponekad još uvek socijalistički, pa se još nailazi na "Borbu" ili "Borca" novinari ovih prostora zaradjuju svoj hleb nasušni služeći kapitalu i kapitalistima,  ili "naciji" kao formaciji podredjivanja radništva "klasne saradnje" a neki put direktno tajkunima i njihovim parcijalnim interesima. Jedan od najboljih primera je centralni slovenački časopis "Delo" ("Rad") koji bi po karakteru svojih informacija i tekstova morao nositi naziv "Kapital" a ne "Rad". Ovakve mimikrije su svakodnevna stvar na Balkanu pa nije čudo što se iza "slobodarskih" naslova skrivaju reakcionarni sadržaji i stranputice. Jedan od glavnih zadataka gradjanskog društva je držati pokrete radnika na stalnoj stranputici, nedati im da izadju iz magle, naterati ih da služe gradjanskim ideologijama, onim istim koje ih porobljavaju. 
Zato je dobro pogledati šta zapravo pišu prave "Radničke novine" i kakve su pozicije radnika u Evropi - pozicije radnika a ne buržuja, gradjana, koji radnicima vladaju ili ih prodaju i preprodaju krupnom kapitalu. Tako na prvoj strani br. 303 (današnji broj) francuskih "Radničkih novina" - organ Partije nazavisnih radnika (POI), odmah vidimo veliki naslov koji komentariše permanentni neuspeh evropskih izbora, njegov stalni demokratski deficit, koji gradjanskoj eliti ne smeta da EU nameće kao "naprednu" državnu formaciju iako je to najreakcionarnija formacija globalnog kapitala, finansijskog i bankarskog sektora, krvopija radničke klase i naroda.




Veliki deo časopisa analizira vrlo detaljno ove izbore idući od zemlje do zemlje i neostavljajući ni malo sumnje da je u svim evropskim državama EU reakcionarna tvorovina i omča oko vrata radničkoj klasi. Kako je to različito od naše plaćeničke novinarske mašinerije koja gure svoje radnike i narod na nož stranom kapitalu pomažući mu da od Balkana načini svoju koloniju.



Na strani 6. je izveštaj o štrajku u kome je učestvovalo 22.000 radnika, na strani 9. je reportaža sa proslave godišnjice Pariske komune a pri kraju su vesti iz sveta sa novostima o Nemačkoj klasnoj borbi i sprezi evropskog kapitalilzma u Ukrajini.






Zamislite jedan takav časopis kod nas! Koliko vlada bi moralo pasti u sekundi. Zato nas drže zavezanih očiju.


D.A.

TOWARDS THE BALKANS' WORKERS CONFERENCE





TOWARDS THE BALKANS' WORKERS CONFERENCE
Ljubljana, 13-14 September, 2014

After the fall of the Berlin Wall neoliberalism has mastered the world. In the entire globe workers' rights are denied while the achievements of labor movement are destroyed. The ideologies of neoliberalism are imposed to the labor movement of the globe as if the labor movement has no rights to have own ideology. Aiming to destroy the legacy of socialist society Balkan Peninsula was a decade turned into a war zone and then shattered. The Balkans became a colony of world capital with puppet governments. Labor movement of the Balkans, with significant revolutionary tradition and historical achievements, is divided along ethnic lines for easier subordinating and robbing. Nations and nation-states become prisons for robbed working class. Despite the versatile offensive of capital workers frantically resist and formed many pockets of long-term resistance. Moreover, the mass movements of the peoples destroyed the governments of Bulgaria and Slovenia, while Tuzla revolutionary workers and the people of Bosnia and Herzegovina in a few days destroyed the regime of Dayton's prevail. Their slogans "We do not want to be ethnically divided" and demand for people government  have shaken the system and show the direction to go.
At the time when capital is globally united workers are condemned to the national boundaries and it becomes clear that the national apparatus is used for oppression of the working class. The labor movement that wants to be heard must become international, must be united.  In particular, this applies to the Balkans and even more so for the former Yugoslavia. We, the Erased Yugoslav workers of Slovenia, we spent two decades in the fight against administrative ethnic cleansing that was ran by all of Slovenian governments supported by their sponsors with an aim to destroy the historically proven and victorious "brotherhood and unity" of the Balkans' workers. But they have not succeeded: we survived and continue to fight aware that this struggle can become significant only united with the struggle of the workers of other countries in the region and around the world. If the mighty capital has united then it is needed even more for us, distressed and weakened working class, to unite with the aim of strengthening the combat. The unification of the working class independent of capital is a condition of the workers' power. That is why the Association of Erased Workers (ZID), organize in the occupied, neo-colonised Balkans the first international conference of independent workers. The conference will be attended by workers from Slovenia, Croatia , Serbia , Bosnia and Herzegovina, Romania, Macedonia and Greece, with guests from Italy and Austria . Our goals are:

- to cherish labor internationalism and friendship
- to demonstrate the strength of the labor community
- to discuss issues of importance to the workers' struggle and change experiences

In addition to papers on the subject of workers' struggles the main topics of the conference will be:

- " There is no good privatization "
- "Balkan Confederation of Workers '

Workers of the world unite!

In Ljubljana , 27 May 2014


Tuesday, May 27, 2014

U SUSRET BALKANSKOJ RADNIČKOJ KONFERENCIJI





U SUSRET BALKANSKOJ RADNIČKOJ KONFERENCIJI
u Ljubljani, 13-14 septembra, 2014

Nakon pada Berlinskog zida neolibralizam je zagospodario svetom. Na celoj zemljinoj kugli uskraćuju se radnička prava i uništavaju tekovine radničkog pokreta. Na celoj zemljinoj kugli radničkom pokretu se nameću ideologije koje mu vladaju kao da sam nema pravo na svoju vlastitu ideologiju. Sa ciljem uništavanja tekovina socijalističkog društva Balkansko poluostrvo bilo je celu deceniju pretvoreno u ratnu zonu  a zatim je umrvljeno. Balkan je pretvoren u koloniju svetskog kapitala sa marionetskim vladama. Radnički pokret  Balkana, sa revolucionarnom tradicijom i istorijskim uspesima, podeljen je po etničkim šavovima da bi se lakše podredio i opljačkao. Nacije i nacionalne države postaju tamnice opljačkanog radništva. Uprkos svestranoj ofanzivi kapitala radnici se grčevito odupiru i formiraju se mnogi džepovi dugotrajnog otpora. Štaviše, masovni pokreti narodnih masa srušili su vlade u Bugarskoj i Sloveniji, dok su Tuzlanski revolucionarni radnici i narod BIH za samo par dana uništili do temelja režim Dejtonske nadvlade. Njihove parole "Nećemo da nas nacionalno delite" i zahtevi za narodnom vlašću uzdrmale su poredak i pokazale pravac kojim treba ići.
U vreme kada se kapital globalno ujedinjuje radništvo se osudjuje na nacionalne okvire a postaje jasno da nacionalni aparati služe ugnjetavanju radničke klase. Radnički pokret koji želi da se njegova reč čuje mora postati internacional, mora se ujedinjavati. Posebno to važi za Balkan a još više za prostor bivše Jugoslavije.
Izbrisani jugoslovenski radnici Slovenije proveli smo dve decenije u borbi protiv administrativnog etničkog čišćenja koje su sprovodile sve slovenačke vlade podržane od strane svojih sponzora zato da bi uništile istorijski dokazano, pobedonosno "bratstvo i jedinstvo". Ali nisu uspeli: preživeli smo i nastavljamo borbu svesni da ta borba može postati značajna jedino ujedinjena sa borbom radnika iz drugih država regiona i celog sveta. Ako se moćni kapital ujedinio koliko tek moramo mi ojadjeni i oslabljeni da se ujedinjujemo sa ciljem borbenog jačanja. Ujedinjenje radništva nezavisnog od kapitala je uslov radničke snage. Zato Društvo izbrisanih radnika ZID organizuje na okupiranom, neokolonijalnom Balkanu prvu medjunarodnu konferenciju nezavisnih radnika. Na konferenciji će učestvovati radnici iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunije, Makedonije i Grčke sa gostima iz Italije i Austrije. Naši ciljevi su sledeći:

-negovati radnički internacionalizam i drugarstvo
-demonstrirati snagu radničkog zajedništva
-diskutovati teme od značaja za radničku borbu i izmeniti iskustva

Pored referata na temu radničkih borbi glavne teme Balkanske radničke konferencije biće

-"Nema dobre privatizacije"
-"Balkanska radnička konfederacija"

Proleteri svih zemalja ujedinite se!


U Ljubljani, 27. maja, 2014

Monday, May 26, 2014

УКРАИНА ПОСЛЕ ПОГРОМА

"Освобождение трудящихся есть дело самих трудящихся"

Рабочие Известия

Накануне 25 мая......

УКРАИНА ПОСЛЕ ПОГРОМА

Наш корреспондент Г. Христовский посетил Украину
после погрома в Одессе 2 мая 2014г.


 События в этой бывшей советской республике продолжают развиваться по трагическому, но увы, предсказуемому сценарию. После государственного переворота, осуществленного под флагом борьбы «за европейский выбор» и против коррупции, республика начинает скатываться к гражданской войне…

Майданлэнд

Моя поездка в Украину началась с ее северо-восточных регионов. На Сумщине и Черниговщине идет развертывание украинской армии и Национальной гвардии – для прикрытия границы. Местные жители рассказывают – если национальные гвардейцы или «Правый сектор»
заходят в какой-либо населенный пункт, первым делом требуют список местных предпринимателей – чтобы обложить их «добровольными пожертвованиями» на свое содержание. Палаточный лагерь на Майдане в Киеве производит странное впечат ление. Люди в камуфляжной форме сидят у палаток, что-то готовят на кострах и отчасти напоминают то ли
уличных аниматоров, то ли бродяг. На показ, словно в музее, выставлено оружие, применявшееся в боях с «Беркутом», и, вообще, все это здорово смахивает на некий «Майдан-лэнд» для туристов. А вот по прибытию в Одессу, после посещения обгоревшего дома проф-
союзов начинаешь особо остро чувствовать – все это не шоу, вся страна охвачена ультраправым террором. Любой несогласный с киевской хунтой и агрессивным национализмом рискует здесь жизнью и здоровьем…

Одесса – город-герой

Однако то, что произошло в Одессе, выходит далеко за рамки даже той кампании по запугиванию и подавлению, что развернулась сегодня в Украине. Продажные либеральные
СМИ буквально изощряются, чтобы исказить истинную картину происшедшего. При всем разнообразии потоков лжи, льющейся с телеэкранов, мониторов и газетных полос, их
посыл примерно один – «пророс-сийские сепаратисты сами себясожгли». Но – первое: участие в
митинге на Куликовом поле сразу жепозволяет понять – среди несогласных с хунтой одесситов есть и действительные сторонникиприсоединения к России, но и те, ктопросто выступает за широкую автономию Юго-Востока, а также и приверженцы единой Украины, но без фашистов. Однако надо признать, что после случившейся трагедии позиции тех, кто стремиться к мак-
симально тесному сближению с Россией, усилились. Что ж, вполнеочевидно, что сегодня самыми злостными врагами украинской государственности, целостности и независимости Украины являются ультранационалисты, захватившие власть в Киеве и расколовшие страну. Впрочем, так всегда бывало в истории…
Второе: разговоры с очевидцами произошедшего, участниками обороны Дома профсоюзов, да даже элементарный осмотр обгоревшего здания со следами попадания коктейлей Молотова на уровне второготретьего этажа, как и просмотр всего доступного видео, позволяет сделать однозначный вывод – здание подожгли снаружи, и делали это только взбесившиеся националисты.
Что же, опять «классика жанра» –фашистский террор всегда шел рука об руку с наглой ложью и дезинформацией. И не обязательно, чтобы пропагандой при этом занималось министерство Геббельса – иногда достаточно бывает и обычных либеральных интернет-ресурсов, газет и
телеканалов.
Но в третьих – сопротивление в Одессе не сломлено. Каждый день на Куликовом поле стихийные митинги граждан собирают по нескольку сот участников. Выступающие на них люди дают оценку произошедшему, сообщают новые подробности трагедии, пытаются выработать план дальнейшей борьбы. Да, сейчас действовать очень тяжело – многие наиболее активные
участники Антимайдана погибли в огне, от пуль и ударов националистов. Город продолжают терроризировать отряды «Правого сектора», завезенные сюда из других регионов и размещенные в пригородных домах отдыха. Но дух одесситов не сломлен. Более того, произошедшая
ужасная трагедия сильно деморализовала и либеральных сторонников Майдана, которые тоже имелись в Одессе. Теперь они снимают национальные флаги со своих машин и домов – из- за страха и от стыда.
Митинг сторонников хунты под громким названием «Народное вече» 6 мая едва собрал у памятника Дюкужалких 50 человек… Либерально-националистическая хунта, чувствуя все большую шаткость своего положения, свирепеет и обращается к крайним формам
реакции и насилия. Таким диким и безумным, как бойня на Куликовом поле или расстрел в Мариуполе…

Борьба продолжается

Конечно, движение Антимайдана в Одессе само по себе является неоднородным явлением. В условиях самого интенсивного промывания мозгов, что ведется на постсоветской Украине уже почти четверть века, трудно ожидать мгновенного пробуждения классового сознания.
Однако что характерно – уже на первые митинги против националистического Майдана люди стали выходить с красными знаменами.
Делали это стихийно, но все же именно революционные знамена, как и памятники Ленину, - стали естественными символами сопротивления националистическому перевороту.
Сегодня левое крыло Антимайдана в Одессе представлено прежде всего активистами организации «Боротьба», группой «Против течения», остатками КПУ и беспартийными
активистами, многие из которых вступили в Народную дружину Антимайдана. Координатор одесской организации «Боротьба» Алексей Албу, депутат Одесского областного Совета, был выдвинут Антимайданом в кандидаты на пост мэра Одессы. Албу был одним из организаторов обороны Дома профсоюзов после того, как на Куликово поле ворвались толпы вооруженных
погромщиков. Ему удалось вывести часть людей из объятого пламенем здания, при этом сам Алексей был жестоко избит националистами.
Сегодня в городе действуют «Бригады 2 мая». Было совершено несколько поджогов отделений
«Приватбанка», принадлежащиходному из предполагаемых организаторов «черной пятницы» олигарху Коломойскому, и офиса партии «Батькивщина». Данные на всех участников нападения на палаточный лагерь Антимайдана на Куликовом поле собирает «Народный трибунал».
Конечно, далеко не весь Антимайдан является приверженцем левых взглядов. Сильно здесь и «правое» крыло, представленное православными и пророссийскими консерваторами.
Многие из них входили в Одесскую дружину, что 2 мая завязала неравное столкновение с многотысячным маршем футбольных ультрас и боевиков Евромайдана на Греческой. На
щитах дружинников иногда можно было видеть довольно экзотический лозунг – «Смерть фашизму! Слава Руси!» Впрочем, в рядах Одесской дружины стояли и люди социали-
стических взглядов, с красными звездами на щитах и прочей советской символикой.
Дело в том, что мелкая и средняя одесская буржуазия также не заинтересована сегодня во власти

ультраправых, приезжих боевиков,

Saturday, May 24, 2014

OKUPACIJA FABRIKA U FRANCUSKOJ (razgovor sa buržujem)

OKUPACIJA FABRIKA U FRANCUSKOJ
(Modus operandi: Radnička borba ili razgovor sa buržujem)


Fralib Tea Factory je tvornica za proizvodnju i pakovanje biljaka i čaja u Gémenosu u blizini Marseillea u južnoj Francuskoj. Tvornica je proizvodila čaj koji se prodavao kao poznati brend Thé Eléphant stvoren prije 120 godina ali i kao Lipton čaj. U septembru 2010. godine, holandsko-britanski multinacionalni prehrambeni gigant Unilever, vlasnik Liptona, odlučuje zatvoriti tvornicu u Francuskoj i preseliti proizvodnju u Poljsku. Radnici odmah reaguju, okupiraju tvornicu i počinju bojkotovati Unilever.
Sindikat Confédération Générale du Travail (CGT), ranije blizak Komunističkoj partiji, podržava radnike Fraliba.
“Borba u Fralibu je počela 28. septembra 2010. godine. Te smo godine imali 182 radnika. Danas imamo 76 radnika koji se i dalje bore”, kaže Gérard Cazorla, mehaničar i sekretar sindikata u Fralibu.
Radnici žele da obnove proizvodnju u tvornici pod svojom kontrolom i zadrže brend Thé Eléphant, tvrdeći da je on dio regionalnog kulturnog naslijeđa. Žele se prebaciti na proizvodnju organskog biljnog čaja, uglavnom čaja od lipe, oslanjajući se na regionalnu proizvodnju.
Kao i u većini drugih slučajeva, samoorganizirana borba radnika Fraliba ima tri stuba: projekt proizvodnje; javni protest i stvaranje kampanje solidarnosti; i pravnu borbu protiv Unilevera.
“Mi imamo militantnu proizvodnju kako bismo našu borbu učinili poznatom i podržali kampanju solidarnosti. Prošli smo kroz dug period bez prihoda, a morali smo živjeti. Ono što nam je omogućilo da živimo sve to vrijeme je solidarnost. Mislim da je važno da učinimo našu borbu poznatom u Francuskoj, u Evropi i svijetu, a naša nam proizvodnja pomaže u tome. Dok je naša prethodna proizvodnja – da tako kažem – bila industrijski čaj, sada proizvodimo organski čaj od lipe. Time pokazujemo da mašine rade i da mi znamo kako učiniti da ova fabrika radi. To je važno da bi ljudi mogli vidjeti da Fralib može raditi bez šefova i bez Unilevera.”

“Mi imamo militantnu proizvodnju kako bismo našu borbu učinili poznatom i podržali kampanju solidarnosti. Prošli smo kroz dug period bez prihoda, a morali smo živjeti. Ono što nam je omogućilo da živimo sve to vrijeme je solidarnost. Mislim da je važno da učinimo našu borbu poznatom u Francuskoj, u Evropi i svijetu, a naša nam proizvodnja pomaže u tome. Dok je naša prethodna proizvodnja – da tako kažem – bila industrijski čaj, sada proizvodimo organski čaj od lipe. Time pokazujemo da mašine rade i da mi znamo kako učiniti da ova fabrika radi. To je važno da bi ljudi mogli vidjeti da Fralib može raditi bez šefova i bez Unilevera.
Tokom 31. januara i 1. februara 2014. godine, Fralib je ugostio prvi Evropski sastanak “Ekonomije radnika”. Više od 200 istraživača, radnika i onih koji podržavaju borbu iz pet evropskih tvornica pod radničkom kontrolom je učestvovalo u sastanku inspirisanom i direktno povezanom sa svjetskim sastankom “Ekonomije radnika”, koji se održava svake dvije godine i koji je imao treći sastanak u Brazilu tokom 2013. godine.
Istraživači iz Argentine, Meksika i Brazila također su bili u Marseilleu, kao i radnici argentinske tvornice tekstila Pigüé. U čast sastanka i odobravanja argentinskog pokreta obnovljenih tvornica, radnici Fraliba su napravili kutije argentinskog mate čaja. Ovo nije jedina veza radnika Fraliba sa Latinskom Amerikom. Okupiranje tvornica u Argentini, kako kažu, je bila njihova inspiracija. U pjesmi i video spotu kojeg su napravili radnici da podrže svoju borbu, radnici sebe nazivaju “Los Fralibos”.
Radnici Fraliba su odlučni da nastave svoju borbu za radnički kontrolisane tvornice. Mogu računati na solidarnost mnogih pokreta i radnika sa kojima su u kontaktu tokom proteklih godina kampanje. Radnici su postigli da se postupci zatvaranja i socijalnih planova ponovo razmatraju sudskim odlukama. Fralib je zvanično zatvoren tek u septembru 2012. godine. U martu 2013. godine Unilever je prestao plaćati radničke plate uprkos sudskoj odluci da mora nastaviti da ih plaća.
U septembru 2013. godine, Urbana zajednica Marseille Provence Métropole je kupila zemlju na kojoj je sagrađena tvornica za 5,3 miliona eura i platila simboličnu cijenu od jednog eura za mašine kako bi podržala radničke napore. Radnici znaju da ovo nije dovoljno da se obnovi proizvodnja i nastavi njihova borba, kako objašnjava Cazorla:
“U januaru 2014. godine Unileverovi socijalni planovi su obnovljeni po treći put odlukom suda. Sada raspravljamo sa Unileverovim direktorima dok gradimo svoj projekt. Trebamo prava na brend, kapital da kupimo sirovine i mogućnost da prodamo svoje proizvode ili u protivnom nećemo biti u mogućnosti da proizvodimo i platimo 76 radnika. Želimo novac od Unilevera kao kompenzaciju jer su nas otpustili.”

Autor Dario Azzellini objavio je ovaj tekst u Roar Magazinu, a e-novine ga prenose sa portala Žurnal uz redakcijsku opremu.

Diskusija (Levi samit Srbije), 24. maj, 2014:

Dimitar Anakiev: Na ovom primeru vidimo uspešnu strategiju globalnog kapitalizma: buržoaziranje radnika. Umesto da se povezuju u zajedničke radničke frontove otpora kapitalizmu, umesto da rade na preuzimanje vlasti od lopova koji su pomagali njihovu pljačku, radnici se sateravaju u izolovane ćoškove prinudjeni da tobože sami pokreću proizvodnju i konkurišu multinacionalnim kompanijama koje su ih opljačkale. Tako se legalizira pljačka. Pa ko pametan može da poveruje u uspeh takvih akcija? Sindikat CGT je bivši staljinistički sindikat a danas jedan od stubova buržoaske vlasti. Tipična je i propagandna akcija E-novina koje šire propagandu kapitalizma kao sistema u kojem svi imaju svoju šansu. Malo morgen. Nemojmo drugovi nasedati na kapitalističku propagandu! E-novine shame of you! Malo Che Gavara, malo Lipton čaj i sve je u redu! Svakako! Ima ona stara narodna "Narode lažu te"! Lažu te narode sa svih strana a naročito tzv "prijatelji" i "slobodari" tipa E-novina.

Stefan Marković: naravno da radnici treba da se "burzoaziraju", to je socijalizam, da radnici uzmu proizvodnju u svoje ruke, deproletarizacija drustva. boljsevizam je prevara, to je ideologija koja hoce da proleterizuje citavu populaciju, da svi budu platni robovi drzave i partije.

Dimitar Anakiev: A kako će to "naravno" radnici uzeti proizvodnju u svoje ruke?

Stefan Marković: kako god da uzmu, treba ih podrzati jer je to naznaka emancipacije radnika.

Dimitar Anakiev: Preuzimanje fabričkih zidova nije isto što i preuzimanje proizvodnje Markoviću. Propaganda E-novina, kao i sva buržoaska propaganda, cilja na neobrazovanog konzumera i Vi dokazujete da to jeste. Da su oni zaista preuzeli proizvodnju nebi oni mahali sa Che Gavarom. Znate li Vi šta je proizvodnja Markoviću? Proizvodnja, koju tako uspešno "preuzimate"? Podržava se i propagira laž... O tome je reč.

Stefan Marković: "tvornica koju vode i ciji su vlasnici radnici" to je socijalizam u malom. kada sva preduzeca budu takva to ce znaciti da je uspostavljen temelj socijalizma.

Dimitar Anakiev: Odustajete od "proizvodnje" i sad mi servirate definiciju "socijalizma". U redu, u načelu se slažem. Ostaje nejasno samo to kako će radnici postati vlasnici "tvornica" i kako će je "voditi" (verovatno je mišljeno da će voditi proizvodnju...). Arbitrarno diskutujete stvari koje nepoznajete. U ovom slučaju koje opisuju E-novine je "tvornica" otišla u inostranstvo i tamo preselila proizvodnju. Proizvodi su narvno svi licencirani i pravno zaštićeni a multinacionalna kompanija je vlasnik i tržišta. Dakle Vaša "tvornica", čije zauzeće zajedno slavite sa E-novinama je samo prazna utvara. Multinacionalki odgovara da je "Vi" zauzmete jer se oterasi balasta za koji bi državi morala da plati a ujedno i teče zamajavanje radnika koje će podržati korumpirani sindikati i korumpirani lokalni intelektualci-oni će tom podrškom zaraditi projekte i penzije kod vlasti... Vi, buržoaski lakeji, podržavate sistem prevare radnika.

Stefan Marković: ja sam rekao da podrzavam svako radnicko preuzimanje preduzeca jer je to socijalizam u malomi samim tim korak ka opstem socijalizmu. nazivati korake ka socijalizmu prevarom radnika i lakejstvom burzujima samo znaci da je onaj ko to izgovara ili idiot ili anti-levicarski demagog ili palamud koji prica bez razmisljanja. obuzdaj te glupave optuzbe i ako imas nesto smisleno da kazes reci, ako nemas nemoj zabedjivati

Dimitar Anakiev: Vi Markoviću prosto obilazite činjenice koje navodim a usput i vredjate. To je na nivou vaše teorije socijalizma.

Stefan Marković: da li je fabrika u vlasnistvu i pod upravom radnika? tako pise u clanku. zasto bi, ako je levicar, bio protiv toga?

Dimitar Anakiev: Moj komentar je bio uperen protiv laži koje širi tekst, jer očito to što je za sobom ostavila multinacionalna kompanija nije fabrika koja radi, proizvodi, ima proizvode i tržište već samo fabrički zidovi koji možda omogućavaju neku proizvodnju nečega (recimo može se gajiti kupus i krastavac na njenoj zemlji) ali to nije borba protiv multinacionalnog kapitalizma već suprotno: podrška multinacionalki. Filozofija toga teksta je sledeća: "Kapitalizam je dobar sistem jer multinacionalka može da poveća svoj profit a radnici mogu da gaje kupus u njenom dvorištu-ako ga zauzmu". To je poznata propaganda kapitalizma da u njemu svako ko može da nekom nešto otme, nešto dobije od sistema. Kompanije dobije profit a radnici kupus.

Stefan Marković: ne vidim sta je loše u tome da radnici uzmu fabriku koju kapitalisti napuste i onda pokrenu proizvodnju sami, zasto bi izbegavali tu opciju?

Dimitar Anakiev: Ne kažem ja da je loše što su radnici zauzeli fabričke zidove, ja samo kažem da je to lažno interpretirano kao zauzimanje fabrike i njene proizvodnje - od toga nema ništa!

Stefan Marković: pise da je fabrika u vlasnistvu i pod upravom radnika i da proizvode jogurt i sta vec, ne vidim kakav problem imas sa tim.

Dimitar Anakiev: Imam problem sa istinitošću iskaza, da ponovim jer se ti uporno držiš serviranih laži kao istine: 1. RADNICI NISU VLASNICI FABRIKE, 2. nešto proizvode, ali ne ono što je ta fabrika prozvodila. To da radnici nisu vlasnici fabrike jasno je svakom iole obrazovanom čoveku koji zna šta znači vlasništvo u sistemu kapitalizma.

Stefan Marković: "počela proizvoditi organski sladoled i jogurt kao tvornica koju vode i čiji su vlasnici radnici"

Dimitar Anakiev: da, to je laž koja može da se pravno sakrije samo zahvaljujući filigrantskom novinarstvu, jer je autor te rečenice upotrebio rečcu "kao", dakle, nisu vlasnici već su "kao" vlasnici.

Stefan Marković: rečca kao na tom mestu je sinonimna sa "u svojstvu", kao kad bi ja rekao "ovo kazem kao predstavnik organizacije" to znaci da jesam predstavnik organizacije a ne kobajagi predstavnik, isto kad kazem "ja kao vlasnik proizvodim". ako je poenta teksta da radnici nisu vlasnici vec samo kobajagi, onda prevodilac teksta ne zna gratiku, ako je poenta da jesu, onda ti ne znas. u krajnjem slucaju je nebitno, niko od nas nece videti ni tu fabriku ni te radnike verovatno nikad u zivotu, tako da ako je clanak istina, podrzavam, ako nije, jebiga, sta sad da se radi, bole me uvo. ako si ti siguran da clanak nije istina i to te potresa onda pisi zurnalu odakle je tekst ili italijanu (il sta je vec) koji j pisao tekst u originalu, i zali se njima, ne vidim smaras ovde jer je to nama svima ovde, u krajnjem slucaju, nebitno.

Dimitar Anakiev: Komentarisao sam rečenicu koji si ponudio kao "dokaz" samo zato da utvrdimo da ta rečenica ima probleme već sa elementarnom logikom. Medjutim, problemi teksta su mnogo veći od logičkih, to su politički problemi njegovog značenja i mišljenja koje propagandno nudi neukom čitalaštvu. Prvi i osnovni problem je taj da se potencira otimanje svojine umesto borbe za radnička prava. Proleteri nikom ne otimaju svojinu, proleteri se bore za svoja prava. Otimanje svojine je buržoaska logika, to je način kako funkcioniše kapitalizam. To je "buržoaziranje" radnika iz mog prvog komentara koje nisi mogao da shvatiš. Oni se "buržoaziraju" tako što prihvataju logiku svojih gospodara, logiku otimačine-umesto da se dosledno, u širokom frontu radničke borbe, bore za svoja prava. Strašno je kad se radnici pretvore u otimače i još strašnije kad politiku otimanja svojine, koja se nudi kao zamena politici za radnička prava, podržavaju neki korumpirani sindikati i buržoaska propagandna mašina, tipa E-novine. To znači da su radnici potpuno izgubili kompas, da su desubjektivizirani i pretvoreni i golo stredstvo njima neprijateljske ideologije. Naravno da to otimanje svojine koje se slavi znači samo mrvice koje im je bacila-ostavila multinacionalka. Ali te mrvice biće dosta da ih iskoriste za propagandu protiv politike radničke borbe za svoja prava. Drugi problem je taj o kome smo pre raspravljali: laž da oni sad pokreću proizvodnju i kvazi-happy end. Manipulacija na kvadrat koja se masovno prodaje.


Wednesday, May 21, 2014

Ukraine on the Eve of the May 25 Presidential Election




Ukraine on the Eve of the May 25 Presidential Election

By Dominique Ferré

(reprinted from the May 21-27, 2014, issue of Informations ouvrières [Labor News], the weekly newspaper of the Independent Workers Party of France)

Setting the presidential election in Ukraine on May 25 had the goal of conferring a "democratic" and "European" legitimacy to the new government installed in Kiev.[1] Today, Ukraine is on the brink of war and dislocation. Neither the allegedly "anti-terrorist" military offensive in the east of the country nor the "national reconciliation round-tables" decided one after the other by the top people in power have achieved the desired results.

Obama, Merkel, Hollande, Fabius . . . are all repeatedly issuing statements aimed at giving the May 25 elections a veneer of legitimacy. A U.S. official added the threat of "bleeding Russia" through new sanctions in case the Russian government decided to interfere. For his part, Putin was compelled to say that the May 25 election "was a step in the right direction."

But what are the stakes of May 25 for workers in Ukraine?

The end of State subsidies to industry

It is clearer and clearer that whatever the result of the election, all the major decisions have already been made. Thus, the agreement reached in late March with the IMF launched a series of murderous announcements.

- May 1: The Kiev government announced a 50% hike in the price of gas.

- May 13: "Pavel Sheremeta, Ukraine's Minister of Economic Development and Commerce declared that Ukraine was ending State subsidies to industry. . . . Experts explain that Ukraine's industry should expect catastrophic consequences. . . . 'During the next six months, the State can no longer subsidize production. We have cut all subsidies to avoid having to end all social programs -- though some of these programs will have to be cut anyway.'" (Gazeta.ru)

Such a measure will surely sound the death knell of the metal works and mines. Take the mines, for example. A mineworker explains that, "[W]ithout public funding, the mines would have closed down long ago. He says that this is the fault of mine owners who, ever since the mines were privatized, have never invested money in them. Exports to Russia, which amount to about half of mining production, have slowed down badly. Production is plummeting." (Le Nouvel Observateur, May 2)

The working class is trying to make itself heard

Despite the terror and rampant war, the working class is trying to express itself on its own ground, from the east to the west of Ukraine.

- On May 5, the mineworkers of the Lviv Mine Works (in the west) downed their tools to protest the non-payment of 90% of their January to March wages.

- On May 11, in Krivoi Rog (in the center of the country), the miners of the iron complex of Evraz Sukhaia Balka marched to demand a wage increase.

- On the morning of May 13, a strike broke out at the Kharkiv fertilizer factory (in the east). Workers set up a picket line in front of the factory entrance demanding the payment of back pay. Wages were several months in arrears.

And in the middle of all this, the Yatseniuk government has just announced the end of all state subsidies to industry!

"Oligarch vampires"

All these developments have led to a process of differentiation in the eastern cities. In Sloviansk, the "self-proclaimed" authorities are demanding "the immediate nationalization of the oligarchs' properties" . . . while, on the contrary, the draft "People's Constitution" in Donetsk calls for "recognizing the multiple forms of private, public, and mixed property." . . .

Worried by the calls raised by workers in some sectors to seize the properties of the "oligarch vampires," Rinat Akhmetov, Ukraine's richest oligarch (who is acting as a broker between the "separatists" and Kiev), announced the creation of so-called "militias," sending his employees to patrol the cities of the major industrial cities of the east -- alongside the Ukrainian police forces -- to "restore order."

- - - - -

Endnote

[1] On May 25, elections will be held throughout Europe to elect deputies to the so-called European Parliament -- a body that is nothing but a rubber stamp for the policies decided by the European Commission, the European Central Bank and the IMF. -- Translator's Note

* * * * * * * * * *


Petro Poroshenko, "Oligarch" and Front-Runner in the Presidential Election

After the collapse of the USSR, Petro Poroshenko took his cut in plundering state property. He privatized several confectionery and automotive firms for his own benefit, not to mention a shipyard and a TV channel. . . .

Forbes magazine reports that his net worth is more than US$1.6 billion. In 1998, Poroshenko became a deputy on behalf of the Unified Social Democratic Party of Ukraine, which supported President Kuchma. In 2001, he participated in the founding of the Party of Regions, the party of Victor Yanukovych.

Feeling that the political winds were shifting, Poroshenko put himself at the service of Yushchenko and was re-elected deputy in 2002. He then he funded the "Orange Revolution" in 2004.

Dismissed from the SNBO (Council of Security and Defense) on charges of corruption, he was elected again deputy in 2006 and was appointed as Yushchenko's foreign affairs minister in 2009, taking a stand in favor of Ukraine joining NATO. Then, in 2012, under Yanukovych, he was appointed Minister of Commerce. . . The United States and the European Union support his candidacy because he appears to be "less corrupt" than the "Gas Princess" (as she is known) Yulia Timoshenko, who is also a presidential candidate.

On May 15, Andryi Parubiy, another presidential candidate, published in The Wall Street Journal a column titled, "Ukraine Needs Immediate U.S. Military Aid; Antitank and Antiaircraft Weaponry are Essential to Deterring Putin's Aggression." Back in 1991, Parubiy was a co-founder of the National Social Party of Ukraine (later renamed Svoboda). He later was a deputy for the Batkivshina Party in 2012. Currently he is the president of the National Defense and Security Council (SNBO).

It should be noted that Petro Simonenko, leader of the Communist Party of Ukraine (KPU), has withdrawn his candidacy. This party -- which had been totally part of the institutions for 23 years -- was removed summarily from the Rada (parliament) on April 15 after Simonenko, in the name of his party, denounced "the political powers that sent tanks and assault vehicles against its own citizens." Those words were considered "separatist" and resulted in Bill No. 4896, which "removed the KPU parliamentary group" from the Rada. As he was exiting the TV premises, where he had announced the withdrawal of his candidacy, Simonenko was targeted with Molotov cocktails.


Tuesday, May 13, 2014

DOSSIER UKRAINE

IN THIS DOSSIER ON UKRAINE:
1) Ukraine: After the May 11 "Popular Referendum" -- By Dominique Ferré [reprinted from the May 14-20 issue of Informations ouvrières (Labor News), the weekly newspaper of the Independent Workers Party (POI) of France.]

2) Ukraine on the Brink of War; Military Attack on Cities in the East, Pogrom in Odessa -- By Dominique Ferré [reprinted from the May 7-13 issue of Informations ouvrières (Labor News), the weekly newspaper of the Independent Workers Party (POI) of France.]

3) Any Interference Is Illegitimate -- Editorial of Issue No. 300 (May 7-13, 2014) of Informations ouvrières (Labor News), the weekly newspaper of the Independent Workers Party of France (POI).

* * * * * * * * * *

1) UKRAINE:
After the May 11 "Popular Referendum"

[reprinted from the May 14-20 issue of Informations ouvrières (Labor News), the weekly newspaper of the Independent Workers Party (POI) of France.]

By Dominique Ferré

Whatever point of view one may have on the nature of the May 11 "popular referendum" in the provinces of east Ukraine (the mining and industrial coalfields of Donbass), no one can deny that something significant took place.

Even the French daily Le Monde -- which lauded the "Euromaiden" protests and the government that it produced, while denouncing the "pro-Russian separatists" -- had to recognize that "the referendum in the Dombass was a popular success" that demonstrated the will of "a population that massively rejects the Kiev government."

For its part, the French daily Le Figaro stated, "Although it was legally non-binding, the Sunday poll is far from being void of political meaning." The French magazine Nouvel Observateur's reporter in Ukraine stated the organization of the vote was "outlandish and improvised. . . . The former voter lists, made up year after year according to the humour of the local authorities, are outdated. The voters wrote their names by hand, on blank slips of paper. The monitoring of the voting was rather touch-and-go." But the reporter nevertheless went on to admit one fact: Hundreds of thousands of Ukrainians went to the polls, sometimes queuing up for hours to vote. And the overwhelming majority voted "yes" to the question that was asked, in both Russian and Ukrainian, concerning "the declaration of the sovereignty of the Popular Republic of Donestsk."

It is obvious that, among the organizers of this "popular referendum" (as among the organizers of the demonstrations, from Odessa to Donbass), there are diverse forces, some of them linked to the local oligarchs, some to the Russian government (1). But what motivated the hundreds of thousands of Ukrainians to vote?

"A scent of class struggle . . . "

The reporter for the Nouvel Observateur went so far as to say: "There is something in this referendum that has a scent of class struggle. The poor against the wealthy . . . convinced at last of getting a shot at taking their revenge. . . . The resentment against the capital city [Kiev] is much more social than political." Pointing to the example of an industrial city of 60,000 people, the reporter said, "It breathes anger, the feeling of displacement and frustration. There are only two of the region's 12 coal mines left and 'Kiev is going to close them, for sure.' Here, everyone is convinced that all the wealth of the region is being plundered by the country's capital. Most of the factories that are still operating are on temporary shut down, or are surviving only thanks to government subsidies. The average wages are no more than 12,000 grivas (120 euros) per month. 'No one listens to us, no one cares about us,' sighed Natalia Ivanovna, who was in charge of the local polls. 'Up there, they look down on us. But this time, we have made our voices heard.'"

What was expressed this May 11 is the disapproval and mistrust by the Donbass workers, miners, unemployed and retired pensioners of a government in the service of the International Monetary Fund and whose first austerity measures have just taken effect. These measures are deadly, such as -- for example -- the 50% increase in the price of natural gas that has just hit all the workers of Ukraine.

This is a government that has fueled provocations, such as the massacre that occurred on May 2 in Odessa (46 deaths), creating a climate of terror and dislocation. It is a government which, unwilling to place its trust in its own army, brought in 400 mercenaries from the U.S. private security company Academi (2) and from the "National Guard", which is made up of thugs from the far-right "Pravyi Sektor" to attack the cities and towns of eastern Ukraine.

After May 11, even the partisans of the IMF, NATO and the European Union have been forced to recognize that what is happening in the east of the Ukraine cannot be reduced to outside manipulation. And what was expressed on May 11 is directly related to the resistance of the peoples and workers of all of Europe against the plans of the IMF, the European Union and the governments that are implementing those plans.

- - - - -

Endnotes
(1) Vladimir Putin had asked the leaders of the "Popular Republic of Donetsk" to postpone the referendum, declaring at the same time that the Ukrainian presidential election of May 25 was "a step in the right direction." Meanwhile, the U.S. and European Union leaders announced that they recognized "no legitimacy" to the vote of May 11. According to them, all that matters will be the presidential election of May 25, which aims to give democratic legitimacy to the new ruling powers, under the thumb of the IMF and NATO. The date was not picked randomly; it needed to coincide with the "Parliamentary" European elections of May 25.

(2) The Academi (ex-Blackwater) mercenaries are known for having committed war crimes against the population of Iraq. This information was published in the German newspapers Bild and Der Spiegel, who quoted sources from the BND (the German secret service).

* * * * * * * * * *


2) Ukraine on the Brink of War
Military Attack on Cities in the East, Pogrom in Odessa

[reprinted from the May 7-13 issue of Informations ouvrières (Labor News), the weekly newspaper of the Independent Workers Party (POI) of France.]

By Dominique Ferré

A feeling of "déjà vu"?

There was the "anti-terrorist" attack levelled by the army of Ukraine against the population of industrial regions in the east of Ukraine (30 people killed in Slaviansk on May 6), and there was the full-scale slaughter organised on May 2 at the Trade Union hall in Odessa (46 people killed, some burnt alive others executed, shot in the head -- including a pregnant woman -- by the far-right "Praviy Sektor" thugs).

Those facts bring to mind the tragedy which, more than 20 years ago, triggered the war that carved up and tore Yugoslavia to pieces. Another common point with the tragedy in Yugoslavia is the programme of drastic measures against the population dictated by the International Monetary Fund (IMF). The first of those measures took effect on May 1. It's a blow against the whole population of Ukraine, east and west. With the end of State-subsidised prices for gas, households will have to face a 50% hike. Three other price increases are scheduled by 2017, according to the April 28 IMF survey.

Newspapers are constantly featuring the following headline: "Ukraine is on the brink of war." The phrase is repeated by the United States and every European government. But who is to blame? True, not every one of the bloody events in Odessa or Slaviansk has been "masterminded". But what is the driving force pushing towards the clash and the carving up of the country?

Is it Russia? That is what Obama, Merkel, and Hollande are claiming. Yet, on May 5 Putin declared that "the dialogue between Kyjiv (Kiev) and the south-eastern regions should be resumed". For their part, the NATO generals prepared their counter-move: "General Breedlove explained that he had thought, till a week ago, that Russia was probably going to deploy its troops in the south of Ukraine . . . but he has changed his mind. He explained: 'Today I do not think this is the most likely scenario; Putin could reach his objectives in the east of Ukraine without having his troops cross the borders'". . . . But the blame for all the evils is still being laid on Russia!

And yet, one fact has, till now, never been disproved by anybody in Washington: Quoting sources from German intelligence services, the May 4 issue of the German newspaper Bild states that dozens of CIA and FBI agents are helping the government of Ukraine "to stamp out the rebellion in the east of Ukraine and to set up an efficient security mechanism". According to Bild, "the agents have not been directly engaged in the clashes with the pro-Russia separatists: they have restricted their actions to the capital city of Kiev".

The fact that this information was released by a mainstream German newspaper shows that there is a crisis among the allies of the U.S. government. Obviously, some of the German bosses do not exactly see eye to eye with Washington's policies in Ukraine, nor with the sanctions against Russia. Similar cracks even appear in the summits of U.S. institutions: thus, in its May 2 edition, the Wall Street Journal advocates more direct, military intervention of the United States Š and criticises Obama for the "meek" sanctions decided on till now.

Beyond all these aspects of the crisis, the policies of the U.S. and the European Union governments (among them the "socialist" French government) are responsible for the extension of war on the European continent. After encouraging the most reactionary forces that are now in power in Kiev, they are responsible for all the escalation and provocations that could very well cause a bloodbath in the region.

"Let the devils burn in hell. . . . We must make war on those slaves inside our borders and get rid of them. Let us cheer our warriors." This is what Irina Faryon, deputy of the far-right party Svoboda in the Rada (parliament) of Ukraine declared after the pogrom in which 46 anti-government demonstrators lost their lives in the fire at the Trade Union Hall in Odessa. This person is supposed to report to Parliament on the issue of languages, and she repeatedly lashes out against half the people of Ukraine, those whose native language is Russian (mostly living in the east of the country and in Kiev).

And yet we are asked to believe that the sorcerer's apprentices in Washington and Brussels who are sponsoring such persons are not responsible for this "Yugoslavia-like" scenario?

Nobody can foretell how things will turn out in the days to come. One thing is certain, a "Yugoslavia-like" war on the doorstep of the European Union and of the Federation of Russia, caused by a government of mercenaries in the pay of the IMF and of the European Union, would be a blow not only to the people of Ukraine but to all the peoples of the region, east and west of Ukraine.
In the industrial and mining regions of eastern Ukraine, where demonstrations are continuing against the government of Kiev, the correspondent of Le Nouvel Observateur asks: "What if the miners rise up?" She notes that a large number of them are taking part in the demonstrations against the government, "yet, for the time being, they do not make up the largest contingents". Leaving the mines -- which afford privileged positions -- is out of the question in a region that is badly plagued by unemployment. "The boss cut no corners and told us that we would be fired if we failed to show up for one single day," Vadim, 24, acknowledged regretfully though he is eager to settle accounts with those "fascists from Kyjiv/Kiev". On April 23 and 24, several thousands of them downed their tools in Krasnodon against the sacking of 30 co-workers who had taken part in the demonstrations. On May 4, metal workers at a factory that belongs to oligarch Rinat Akhemetov in Yenakievo, downed their tools. . . . Through their concrete action, on the working class ground, they belied the declarations of some of their leaders who, a few days ago, announced that "the miners are going to settle accounts with the separatists" and who allied themselves with the government - the very same government which, sooner or later, will shed tens of thousands of mining jobs on behalf of the IMF.

* * * * * * * * * *


3) Any Interference Is Illegitimate
[Editorial of Issue No. 300 -- May 7-13, 2014 - of Informations ouvrières (Labor News), the weekly newspaper of the Independent Workers Party of France (POI).]

"The Ukrainian government has the right and responsibility to uphold law and order within its territory." These were the words used by Obama to justify the massacre at the Trade Unions House in Odessa [see article above by Dominique Ferré] just a few hours after it had been carried out. And while the number of U.S. troops stationed in neighboring countries was being increased, an editorial in The Wall Street Journal called for the United States to supply Ukraine with heavy weapons and even to participate in the military offensive.

It must be stated clearly: The Obama administration, the European Union and the governments that comprise it bear the responsibility for this descent into social explosion and war.

They are the ones who, month after month, have fueled the events that have led to the appointment of a "government" in Kiev (including sectors of the far-right) that is doing the bidding of the European Union and the IMF.

Of course, there are contradictions. Some are pushing for war, others would prefer to stick with sanctions, financial pressure and threats. But all of them consider it legitimate for the European Union, the United States or the governments of various capitalist countries to seize the fate of Ukraine into their own hands. By what right? To what end? (1)

The Hollande-Valls government in France is directly involved. This government is giving up any claim to sovereignty as it accompanies the dismantling of Alstom and every national industry for the benefit of finance capital, mainly U.S.-owned. This government is sending its Finance Minister Sapin to Brussels to submit its plan to the European Union for 50 billion euros in cuts under the Responsibility Pact - which the EU judges to be insufficient. Logically, this same government, together with the European Union and the IMF, is trying to deny any form of sovereignty to other peoples, from Ukraine to Mali, to the Central African Republic and so on. All this in order to satisfy the demands of finance capital - multinationals, bankers and speculators - whose "world order" boils down to their inalienable right to pillage countries and impose their dictatorship.

The workers and peoples reject war. Faced with factory closures and austerity, the workers and people in France have the same interests as the workers and people of Ukraine, who are being hit with a 50-percent rise in the price of gas and are facing the threat of the privatization-destruction of the coal-mines.

In Ukraine as in France, the workers and peoples have no other choice than to fight against the European Union, which some people were only recently presenting as a "factor for peace" but which is nothing more than an instrument of war and disintegration.

Any interference by France, be it military, economic, political or diplomatic, is illegitimate. As for the European Union, that factor for war and disintegration: it must disappear. It is on this condition that all the peoples, in France, Ukraine and throughout the continent, can reclaim their sovereignty and establish relations of peace and fraternity between themselves, having rid themselves of the chains oppression and exploitation.

- - - - -
Endnote
(1) This is not about Putin and his regime that serves the capitalists' interests, any more than it was about Qaddafi or Saddam Hussein when the big imperialist powers intervened in Iraq and Libya to drive out regimes which they had been supporting for decades, replacing them with never-ending chaos. 



  

Monday, May 5, 2014

PISMO UKRAJINSKIM TOVARIŠEM (SLO/SRB/ENG)

Uredniškем odboru "Rabočie Izvestija"
Ukrajinskim delavci in ljudjstvu ,

Dragi tovariši,

Ukrajinsko ljudstvo in delavski razred gre skozi dramatične dogodke, ki so zelo podobni tistim iz Jugoslavije, kjer so bili delavci etnično razdeljena in skregani zaradi razlogov, da bi nam zavladal MMF in EU. Izbrisani Jugoslovanski delavci smo v celoti solidarni z delavci iz Ukrajine. Nobeno ljudstvo ali delavski razred ne more samo premagati zdrženo svetovno reakcijo, združeni kapital in sile globalne nadvlade. Podpiramo delavski internacionalizem, in menimo, da je to nujen odgovor. Mednarodna delavska konference v Kišinjevu z udeleženci iz Ukrajine , regije in Evrope je pravi korak v smeri delavskega internacionalzma in boja proti suženjstvu in uničevanju Ukrajine. Izbrisani delavci Jugoslavije  podpiramo zamisel Mednarodne delavske konference v Kišinjevu in oznanjamo prihod delegatov iz Jugoslavije. Naj živi ljudstvo Ukrajine!

Dimitar Anakiev , predsednik ZID


Ljubljana, Slovenija, 5. maj 2014




Уредништву часописа ”Рабочие известија”,
Украјинским радницима и народу,


Драги другови,

Украјински народ и радничка класа пролази кроз драматична догађања која умного подсећају на она у Југославији, када су радници били национално подељени и завађени из разлога да би нам завладао ММФ и ЕУ. Избрисани радници Југославије су у потпуности солидарни са радницима у Украјини. Ни један народ и ниједна радничка класа не могу сами победити удружене стране реакције, удружени капитал и силе глобалне надвладе. Ми подржавамо раднички интернационализам и сматрамо га неопходним одговором. Међународна радничка конференција у Кишњеву са учесницима из Украјине, региона и Европе је прави корак у смеру радничког интернационализма и борбе против поробљавања и уништења Украјине. Избрисани радници Југославије подржавају идеју међународне радничке конференције у Кишњеву и најављују долазак делегата из Југославије. Живео народ Украјине!

Димитар Анакиев, председник ЗИД

Љубљана, Словенија, 5. маја, 2014




to the Editorial Board of "Rabochie Izvestia "
to Ukrainian workers and the people ,


Dear comrades,

Ukrainian people and  working class goes through dramatic events resembling to those in Yugoslavia, where the workers were ethnically divided and confronted to each other for the reasons of being prevailed by IMF and EU. Erased Yugoslav workers are fully in solidarity with workers in Ukraine. No nation and no working class alone can defeat the combined sides of reactions associated with capital and the forces of global stand. We support workers' internationalism, and we consider it necessary answer. International Labour Conference in Kishinev with participants from Ukraine, the region and Europe is a right step in the direction of workers' internationalism and anti- slavery policy,  against destruction of Ukraine. Erased workers of Yugoslavia support the idea of the International Labour Conference in Kishinev and announce arrival of delegates from Yugoslavia. Long live the people of Ukraine !

Dimitar Anakiev , president of ZID

Ljubljana , Slovenia , May 5 , 2014



Friday, May 2, 2014

PRAVICA DO DELA JE TUDI DELAVSKA PRAVICA




Dimitar Anakiev
PRAVICA DO DELA JE TUDI DELAVSKA PRAVICA


V noči med 30 aprilom i prvim majem je Slovenija praznovala deseto obletnico vstopa v EU. To je žalostna obletnica, ki ima značaj genocida nad slovenskim ljudstvom: industrija je prepolovljena in razprodana, spremenjena v "šraubenciger industrijo"; kmetijska proizvodnja je zmanjšana za 3,5 krat, število brezposlenih je rekordno in je doseglo 15%. Poleg tega Slovenijo vsako leto zapusti 9.000 mladih, ki iščejo službo v tujini, medtem ko se je število vpisov v osnovno šolo zmanjšalo za 28%. Poleg vsega je Slovenija še prezadolžena in deluje le na račun nadaljnjega zadolževanja. Vendar so se slovenski politični establišment in hlapci strnili v obrambo EU in tako tudi stranpoti kamor so zapeljali svoje ljudstvo. Pravijo da so za probleme krivi le nesposobni domači politiki ne pa suženjski položaj znotraj EU z izgubo monetarne in fiskalne suverenosti. Izkorišča se vsaka priložnost za manipulacijo ljudstva in neoliberalizem se povzdiguje. Tako je prvak ljudske stranke Franc Bogovič v intervjuju za Dnevnik povedal “Tistim, ki so brez dela, delavske pravice ne pomenijo nič” kot da pravica do dela ni tudi delavska pravica. On torej meni, da je potrebno podpirati delodajalce ne pa delavske pravice. Takšne in podobne manipulacije so pogoste v Sloveniji, kjer se je razred zajedalcev dobro namestil in na račun svojih bruseljskih gospodarjev uničuje državo in ljudstvo. Trenutno uničujejo javno zdravstvo, medtem ko javno šolstvo čaka na "reformo". Vsi drugi veliki državni sistemi so že uničeni, se pravi, so že "reformirani" in celo subvencije v državotvorni panogi kulture so zmanjšane za 5x. Naslednjo deseto obletnico bo Slovenija dočakala ne kot nacija temveč kot revna provincialna guvernija.

Thursday, May 1, 2014

PRAVO NA RAD JE TAKODJE RADNIČKO PRAVO





Dimitar Anakiev
PRAVO NA RAD JE TAKODJE RADNIČKO PRAVO


U noći između 30 aprila i prvog maja Slovenija je obeležila desetogodišnjicu ulaska u EU. To je tužna godišnjica koja ima karakter genecoda nad slovenačkim narodom: industrija je prepolovljena i rasprodata, pretvorena u "šrafciger industriju". Poljoprivredna proizvodnja smanjena je za 3,5 puta, broj nezaposlenih osoba je rekordno visok i doseže 15%. Uz to Sloveniju svake godine napusti 9.000 mladih u potrazi za poslom, a broj upisa u osnovnu školu smanjio se za 28%. Slovenija je pored svega i prezadužena i još funkcioniše samo zahvaljujući daljem zaduživanju. Ipak slovenački politički establišment i lakeji zdušno brane EU, i time stranputicu na koju su poveli svoj narod. Tobože za probleme su krivi nesposobni političari a ne robovski položaj unutar EU sa gubitkom monetarne i fiskalne suverenosti. Koristi se svaka prilika da se manipuliše narod i uzdiže neoliberalizam. Tako je prvak narodne stranke Franc Bogovič, izjavio u intervjuu za Dnevnik:  "Onima koji su bez posla radnička prava ne znače ništa" kao da pravo na rad nije takodje radničko pravo. Po njemu treba podržavati poslodavce a ne radnička prava. Ovakve i slične manipulacije su svakodnevica Slovenije u kojoj se klasa krvopija dobro zasela i za račun svojih briselskih gospodara uništava državu i narod. Trenutno se uništava javno zdravstvo a javno školstvo je takodje načeto i predstoji mu reforma. Svi drugi veliki državni sistemi su uništeni t.j. "reformisani" pa su čak i subvencije u državotvorni sektor kulture smanjene za 5x. Sledeću destogodišnjicu Slovenija če dočekati ne kao nacija već kao siromašna lokalna gubernija.