TUDI SLOVENIJA BI MORALA ZAPUSTITI SVET ZDRUŽENIH NARODOV ZA ČLOVEKOVE
PRAVICE: Izogiba se izplačilu odškodnin Izbrisanim (le1/5 Izbrisanih je
izplačena odškodnina), Amnesty International opozarja v pismu Cerarju iz
19.3. da Slovenija krati pravice otrokom deportiranih staršev
(slovenski uradniki zahtevjo da bi bili rojeni v Sloveniji!) in opozarja
tudi da Slovenija še ni podpisala konvencijo UN o preprečevanju
apatridnosti. Zato so v Sloveniji še vedno osebe brez rešenega pravnega
statusa. Kaj takšna država sploh dela v Svetu UN za človekove pravice?
Monday, June 25, 2018
Sunday, June 24, 2018
PISMO AMBASADORKI REPUBLIKE SRBIJE U SLOVENIJI
Vaša
ekselencijo, gospođo
Zorana
Vlatković
Verujem,
da Vam je poznat slučaj 25.675 izbrisanih stanovnika Republike
Slovenije, koji potiču iz republika bivše Jugoslavije.
U
parnici koju je podržala vlada Republike Srbije – kao jedina od
svih vlada bivših jugoslovenskih republika
- Evropski sud za ljudska prava u Strasburu osudio je Republiku
Sloveniju zbog brisanja svojih stanovnika
iz zvaničnih knjiga. Izbrisane je
proglasio žrtvama organizovanog državnog nasilja
i naložio Republici Sloveniji da povrati pravni status izbrisanim
licima i nadoknadi materijalnu štetu i štetu za duševni bol i
patnje.
Dozvolite
mi da Vas ovim putem obavestim, kao predstavnicu jedine države koja
je učestvovala u parnici, o realizaciji
odluke suda u Strasburu od strane vlasti republike Slovenije:
Implemenetirajući
odluku Evropskog suda Republika Slovenija je, umesto da sve izbrisane
obešteti, kako nalaže odluka suda, sa dva protivustavna i
protivkonvencijska zakona (Zakon o promeni i dopuni Zakona o
reševanju statusa državljana drugih država naslednica bivše SFRJ
u Sloveniji. SL Republike Slovenije br. 50/2010 od 24.7.2010 a važio
je do 24.7.2013 – ZUSDDD – b; i Zakon o nadoknadi štete osobama
koji su bili izbrisani iz registra stalnog prebivališta. SL. R.
Slovenije br. 99/2013 od 18.12.2013 godine. Važio je od 18.6.2014 do
18.6.2017 godine – ZPŠOIRSP) sprečila da svi izbrisani budu
obeštećeni, tako da odštetu isplaćuje samo 5.375 izbrisanim dok
je ostalih 20.000 s tim zakonima sprečila da budu obeštećeni,
ustvari oni su ponovo izbrisani. Njima je ostala borba da preko
skupih sudova dobiju pravdu – odštetu.
Tako
je stvoren pogrešan utisak da je slučaj izbrisanih rešen.
Među
ponovno izbrisanim mnogo je onih koji
potiču iz Republike Srbije, svih
narodnosti. Mnogo je i građana Republike Srbije. Pismo upućeno
Predsedniku Vlade g. Miru Ceraru, kojeg je podpisala gospođa Nataša
Posel, direktorica Amnesty international Slovenije, (u prilogu)
govori da problem izbrisanih za najveći broj žrtava nije
rešen.
Mi
izbrisani spremni smo da prihvatimo stavove Amnesty Internationala
kao svoj program delovanja. Svesni smo, da smo sami nemoćni (bez
finansijskih sredstava) da nastavimo borbu za svoja prava koristeći
pravna sredstva i dugotrajne sudske sporove, jer je protiv nas država
sa svojim aparatom. Predlog novog zakona o
otštetama izbrisanih – nakon ocene o neustavnosti prethodnog –
po mišljenju stručnjaka ne predstavlja korak napred, već se ponovo
sprda sa problemom otštete (mišljenje Mag. Matevža Krivica je
takođe u prilogu) a taj novi predlog zakona, navodi Mag. Krivic,
„vređa i zdravu pamet“.
Kao
deo srpske diaspore, a takođe i žrtve organizovane agresije koja i
dalje traje, obraćamo se na Vas jer nema ko drugi da nas zaštiti
pred samovoljom slovenačkih vlasti, koja se eto oglušuje i na
odluke suda u Strasburu, a to ustvrđuje i Amnesti International.
Decenijama se krše naša ljudska prava u Sloveniji, i jedino je
Repubika Srbija podržala parnicu protiv Slovenije na evropskom sudu
u Strasburu. Parnica je dobijena ali vrlo malo stvari se je
promenilo. Ljudi su izmoreni od iživljavanja države nad njima, a
mnogi su i podlegli pritiscima, neki čak i digli ruku na sebe da
skrate sebi muke.
Zato
Vas molimo, za moralnu i materijanu podršku. Možda
bi najbolje bilo, da se formira tim pravnika koji bi nas
zastupao pred slovenačkim i međunarodnim sudovima. Iskustvo
saradnje sa advokatskom kućom Lana-Saccuci iz Italije, koju je
podržala Republika Srbija, je bilo dobro. Mi se pismeno i
pojedinačno obavezujemo da ćemo po dobijenom sporu povratiti državi
troškove istoga.
Očekujemo
da ćete nas podržati i pomoći, zašto Vam se unapred zahvaljuemo.
Predsednik
društva
Zveza
izbrisanih delavcev (ZID)
Dimitar
Anakiev, dr. med
Prilozi:
1-Prevod
pisma predsednice Amnesty international od 19.03.2018 predsedniku
Vlade R. Slovenije g. Miru Ceraru
2-Javno
objavljeno mišljenje Mag. Matevža Krivica o predlogu novom zakonu o
otštetama
izbrisanih.
Thursday, April 19, 2018
EUROPEAN ENDEMIC RACISM FROM THE VIEWPOINT OF GLOBAL MEDICINE-On the Case of Criminalization of the Erased and Migrants
EUROPEAN ENDEMIC
RACISM FROM THE VIEWPOINT OF GLOBAL MEDICINE – On the Case of
Criminalization of the Erased and Migrants
Dimitar Anakiev,
dr.med
Doctors for Asylees
(DfA), Slovenia
Abstract:
The manifestations of racism in
medical practice and medical relations we find in Slovenia since 1991
up to the present day. The examples we have mentioned in the text
tell us, on one hand, that racism is a serious social illness, and,
on the other hand, that there is no place for racism in medicine. The
abuse of medicine for political purposes is not only specific for
Slovenia but can also be found in many countries of the European
Union.
At the time when I
received an invitation to submit a paper for the Conference of the
Peace Institute in Ljubljana I was preoccupied with the dilemma
whether to join a humanitarian medical mission in Bangladesh. I
studied the situation in the country in which, fleeing from violence,
809.000 refugees from Myanmar “got aground”. Very soon I
understood that the situation in the Cox’s Bazar district,
otherwise a very well known tourist destination, was not only
unfamiliar to me but, from the viewpoint of my own culture, also
something I cannot even imagine. For example, 92% of the population
has no access to potable water; only 0,36% doctors are available per
1000 people; the state pays for only 7,8% of medical services to its
population while 43% of the population are malnourished. To this
picture, we should further add endemic cholera. I also realized that
this shocking situation is a result of socio-historical
circumstances, in much the same way as it is the case, in our region,
in a large part of Europe, with racism. To Bangladesh its historical
development brought cholera while our historical development brought
us racism. I dare say that racism in these areas is an endemic
phenomenon caused by historical development. I will explain what that
means by the example of the erased and migrants.
The real problems
with racism start when it gets institutional confirmation which means
when it grabs power. In Slovenia the institution of racism started
with erasing 25.000 Yugoslavs from the official records as done by
the government of Slovenia in 1992, that is, less than a year after
gaining independence from Yugoslavia (1). Until the sentence of the
European Court of Human Rights (2) all the governments of Slovenia
and a great part of politics considered this racist act as a
state-forming one while a part of the politics and the “deep state”
still think so and so they behave as well. Paradoxically, and of
special interest for us, doctors, the one that leads the way in the
violation of human rights, till the present day, is the Medical
Chamber which consistently places politics over profession, thus
daring not only to disregard the Geneva Conventions but to openly
violate the domestic legislature. Many doctors were criminalized and
drastically sentenced for being loyal to their patients instead of
politics (3). The sentences were their “deletion” from the
population register by the state organs, not gaining a medical
license and annulment of their specializations by the Medical
Chamber.
Regardless
of its having signed the Universal Declaration of Human Rights and
all the accompanying documents and other laws regulating human
rights, Slovenia continued with mass violation of human rights
immediately after joining the EU. It is the case of denying the right
to medical care to the seekers of international protection (asylum).
The first Asylum Act in independent Slovenia was brought by
Drnovšek’s government in 1999 and this Asylum Act recognizes the
right of seekers to the basic medical care (Article 43). Already
Janša’s government in 2006 brought new asylum legislature which
denied the given elementary human right and allowed only for urgent
medical help (Article 46). Ten years later Cerar’s government
confirmed Janša’s violation of human rights (Article 86) while
Slovenian politics decided that the Cerar’s legislature finally
brought Slovenia’s legislature into full accordance with that of
the European Union (4). This allegation is not completely groundless.
Regarding all the EU members in the region, similar legislatures have
Croatia and Hungary but not Bulgaria which recognizes the right to
the basic health care (Art. 29 of 2007 Act). Still, the respect of
migrants and asylees’ right to health protection is an exception.
In Britain these rights are respected unlike in Germany and France.
Italy, Spain and Greece improved their legislature after the migrant
crisis and enabled health protection. Some European states such as
Belgium have numerous additional acts and royal decrees providing for
all migrants, not only to asylum seekers, exceptionally good
opportunities for medical protection. Practice, yet, shows that in
the constitutionally multicultural Belgium, despite positive
legislature, developed cultural mediation and care on the part of the
whole society – including engagement of the greatest humanitarian
organizations such as Red Cross and Caritas that, in Slovenia, do not
participate at all in taking care of the medical protection seekers –
the overall health care is realized by only 14% of migrants (5). A
complicated medical care system and cultural barriers are themselves
a great obstacle that does not need any additional legal restrictions
at all. Obviously, so far as international protection seekers are
concerned, the legal restrictions in Slovenia and other countries aim
at deterring seekers and precluding international protection since
the decisions about protection are waited upon for many years and in
such a long period of time it is not possible to be without basic
health care. These restrictions mostly strike the most vulnerable
ones.
At
the same time it should be said that Slovenia with 2,52 doctors per
1000 inhabitants thus overcomes the USA and Japan in the relative
number of doctors; hence, somewhat over 1300 asylum seekers annually
as were registered in 2016 and 2017 in Slovenia represent no burden
for a developed health care system. Only one municipality in
Slovenia, Ilirska Bistrica, relatively underdeveloped, with 15.000
inhabitants and one medical center with a dozen of doctors, starting
from 1998, had no problem in treating 5.000 refugees from Bosnia and
Herzegovina. What problem can then represent 1,300 seekers in the
whole state? If we look back further, we can see that in 2015 there
were only 277 asylum seekers while in 2013 there were 272. At the
time when Janša’s government brought its restrictive law, the
problem of asylum practically did not exist. Evidently the legal
restriction of human rights has as its main task to keep alive racism
as the ruling ideology; it is the matter of political action that
Janša obviously found interlocutors for in the EU while Dr. Drnovšek
in 1999 needed not such actions and ideology in order to rule.
The
restrictive legislature regarding asylum seekers is not only
criminalization of asylees and migrants but it is also
criminalization of the doctor who gives help to an asylum seeker. All
the doctors who had worked with migrants and asylees could feel this
criminalization on their own skin. To give help to someone against
the law is neither a small nor simple matter. Who should the doctor
be loyal to: to the law or to the patient? Should the doctor
cooperate with the government that violates human rights en
masse?
Should he rebel or fall silent? A standard recessive
pseudo-professional opinion that can be heard at every step in
Slovenia is that “the doctor should not get involved in politics.”
This opinion is promoted by doctors-careerists given political
positions who are in fact advocating for the primacy of politics in
medicine for the sake of their own benefits. The truth is entirely
different: the doctor is an advocate of the patient’s rights and is
obliged to warn about their violations. These are the dilemmas of
essential importance for medical profession; the notion of Dual
Loyalty that is more and more often frequent in the modern society is
contrary to the basic dictum of the profession: namely, that the
doctor is loyal solely and only to the patient. This dictum is
regulated, since ancient times, by the professional codes such as
Hippocratic Oath or, in modern times, the International Code of
Medical Ethics of the World Medical Association. The above-given
example of the Medical Chamber of Slovenia has shown us the way
primitive communities, that take racism as the basis of their
activities, punish the doctors who regard the loyalty to the patient
as more important than that to politics. However, the example of the
Medical Chamber of Slovenia is not unique in the world regarding the
violations of the basic rules of medical profession. Under the
apartheid rule in the South African Republic the medical profession
completely adapted itself to the rule of racism. I repeat: under the
apartheid rule in the South African Republican the medical profession
completely adapted itself to the rule of racism! This means that the
doctors adopted the rule of racism in their professional work! That
is why in the year of 2000, in Durban, in the Republic of South
Africa, there was a world conference held on the issue of “dual
loyalty” in medicine in which the participants included over 56
experts – doctors from all over the world – with the intention to
explain and stop further spread of this, in terms of medical
profession, unacceptable (and inconceivable) practice (6).
Apparently, we in Slovenia will also have to organize a conference
like the Durban one due to very similar practice in our country.
At the time when our
racists fortified their bunkers, medical organizations in the
developed world published their attitudes towards human rights of
asylees, refugees and migrants and in this way, they, relying on the
power of their authority, dictated to politics the civilization norms
that it was not allowed to violate. One of the most comprehensive
such documents is the statement of the Australian Medical Association
about the rights of asylum seekers and refugees (7).
In our region the
medical organization of relevance have remained silent and
persistently subjected to politics – not only these that stood out
earlier due to mass violation of human rights such as the Medical
Chamber of Slovenia but also the organizations that are apparently
entirely professional such as the National Institute of Public Health
(NIPH). During our humanitarian work (DfA) we have incessantly warned
of a series of health problems that asylum seekers are facing in
Slovenia (starting from chronic malnutrition to barrack accommodation
and dislocation). And yet, the NIPH, though these problems fall into
its field of action, in none of these cases reacted; it seemed as if
the public health of asylum seekers did not concern them at all. They
showed up and intervened when there were no medical indications for
this: they vaccinated a Kurd child from Syria against morbilli, seven
days after the child was, due to morbilli, discharged from a hospital
in Greece and came to Slovenia afebrile and with developed immunity
like all those who got over the disease; that is why additional
immunization was, to put it mildly, completely nonsensical. The very
action went on like this: the media were informed that in the Asylum
Home there was a child from Syria sick from morbilli. When the
atmosphere of fear was created, they came in a large number and saved
the nation from danger: by unnecessary vaccination. They vaccinated
each and everyone who happened to be there including some wretched
Cubans, security service, social workers... That is how they left a
strong media impression about their being saviors of their nation
from dangerous migrants who come to us every day and threaten us with
various diseases. We have explained this case of unnecessary
vaccination and posted it on our Internet blog but, of course, not
anyone from the NIPH was held responsible for this fake medical
(media) action though, logically, someone will have to (8).
The
deprivation of the migrants in the EU of the right to health was an
issue dealt with by many research studies even before the last
migrant wave took place in 2015. The classical work on the subject is
a book (dating 2011) by a group of authors led by the sociologist
Bernd Rechel from the London School of Hygiene and Tropical Medicine.
The book entitled Migration
and Health in the European Union was
also signed by the government of the Republic of Slovenia in joining
this project (9). Explicitly it says in the book that many EU
countries abuse medicine for the purpose of dissuading migrants from
settling in their countries. Racism is, therefore, concerning all
that has been said, a normal political means in the EU. It also says
that the EU members were called upon many times, by two Secretaries
General of the UN, Kofi Annan and Ban Ki-moon, to pass the laws that
would prevent any violation of human rights in the domain of health
care but this has not taken place so far. Quite the contrary: we are
witnessing increasing and ever more present racism in the European
society.
This
short survey I would like to conclude with an example from the
humanitarian practice of the DfA. Some time ago I wrote a text about
our humanitarian work for a monthly. I mentioned, without telling her
name but only specialization, a female doctor from a health center in
the province that had helped us with her pro
bono
work in the cases of much needed diagnostics. Soon the editor phoned
me and said, „You must not write things like this, do you know what
might happen to her? At least her car, when parked in front of the
health center, will have her tires cut or the windsheet broken. And
she might get fired. And God knows what else may happen...“. I had
to hide all the facts including the name of the health center and the
doctor's specialization. Moreover, her gender I also hid and I just
wrote „doctor“, so that no shadow of a doubt could be cast on
her. Therefore, we are living in a society in which help given to a
certain man, or a certain kind of man, could be severly punished.
This is typical for the rule of racism. It is not fully public as it
was in Hitler's state but it is sufficiently powerful to induce a
real fear in the majority of people. Probably that is why many of the
doctors who are helping us want to remain anonymous; we understand
that. On the other hand, people are willing to help. Racism is not a
state of human soul; this is politics led in order to grab power and
for personal gain. That is why when speaking about endemic racism in
Europe we should underline that this phrase means only a certain
political continuity – sometimes on the margin and sometimes in the
center – that is incessantly rehashed by certain political circles.
The
manifestations of racism in medical practice and medical relations we
find in Slovenia since 1991 up to the present day. The examples we
have mentioned in the text tell us, on one hand, that racism is a
serious social illness, and, on the other hand, that there is no
place for racism in medicine. The abuse of medicine for political
purposes is not only specific for Slovenia but can also be found in
many countries of the European Union.
SOURCES AND
REFERENCES:
- Jasminka Dedić, Vlasta Jelušić and Jelka Zorn, The Erased, 2003, Mirovni inštitut, Ljubljana
- Hipokrat na domobranski način: http://izbris-blog.blogspot.si/2017/11/hipokrat-na-domobranski-nacin.html
-
- Nel Vandevannet, Director of the Belgian Mission of Medecins du Monde, Welcome Speech at the National Congress of the Belgian section of the MdM, February 2017, Brugge, Belgium
- Dual Loyalty & Human Right in Health Professional Practice, 2002, Physicians for Human Rights and School of Public Health and Primary Health Care, University of Cape Town
Bernd Rechel, Migration
and health in the European Union, 2011, Open Universyty Press,
Berkshire, England
- AMA Position statement: Helth Care of Asylum Seekers and Refugees, 2011, https://ama.com.au/sites/default/files/documents/Health%20Care%20of%20Asylum%20Seekers%20and%20Refugees%20-%202011.pdf
- VACCINATION IN ASYLUM HOME AGAINST MEASLES BY THE NIJZ (National Public Health Institute), WAS NOT REALLY NEEDED: http://zdravniki4azilante.blogspot.si/2017/07/vaccination-in-asylum-home-against.html
- Bernd Rechel, Philipa Mladovsky, Walter Deville, Barbara Rijks, Roumyana Petrova – Benedikt, Martin McKee, 2011, Migration and Helth in the European union, Open University Press, Berkshire, England.
Saturday, March 10, 2018
PODRŠKA GRAĐANIMA ZRENJANINA
Drage drugarice i drugovi, građanke i
građani Zrenjanina,
čak do Slovenije došao je glas o
pritiscima crkve i tajkuna da se promeni slobodarsko ime vašeg
grada. Čestitamo Vam na slozi da se ime Žarka Zrenjanina, partizana
i narodnog heroja, koga ponosito nosite 70 godina, odbrani. Oni koji
su opljačkali vašu imovinu koju su sa mukom sticale generacije,
sada žele da vas dodatno i defintivno opljačkaju oduzimanjem imena
grada, da vas na simboličan način siluju, ponize, degradiraju i
demorališu, zato da se ne bi širio glas o pljački društvene
imovine koju su izvršili proteklih decenija zaštićeni državom. U
svojoj borbi niste usamljeni! Izbrisani radnici Slovenije su takođe
opljačkani, takođe su nam brisali imena. Poznajemo prirodu
društvenog uređenja na prostorima bivše Jugoslavije i zato smo sa
vama! Želimo Vam da ustrajete i želimo da se glas vaše borbe
nadaleko čuje!
Dr.Dimitar Anakiev, predsednik
Udruženje izbrisanih radnika Slovenije
10-tog Marta, 2018
Saturday, December 30, 2017
345. PLANINSKA BRIGADA RIDES AGAIN
Na Facebooku su se ovih dana događale zanimljive stvari: 163 bivših vojnika 345. planinske brigade JNA je formiralo grupu pod nazivom “345. planinska brigada”. Želeli su da se ponovo povežu međusobno ali i sa bivšim starešinama (koji su preživeli građanski rat i torture “demokratije”) a zatim i da diskutuju 1991. koja im nije bila nikad razjašnjena: šta se desilo? Zašto su predate kasarine? Zašto nije došlo do borbe? Ko je izdao vojnike? itd. bila su samo neka od postavljenih pitanja. Jedni su samo želeli da čuju reč starešine koja im je tada ostala uskraćena, drugi su se interesovali za naizgled neobične detalje. Na primer: kakva je bila sudbina konja, vranca, koga su poznavali pod imenom Džomba? Bilo je zaista dirljivo naći se ponovo među svojim vojnicima 26 godina nakon rasformiranja brigade i osetiti da je duh brigade tako živ, kao da je brigada sve ove vreme normalno živela. Mene je najviše ganulo spoznanje da naši tadašnji vojnici i nakon 26 godina i svih istorijskih kalvarija još uvek cene i vole svoje starešine. To puno govori o JNA i 345. planinskoj brigadi. Druga fascinantna stvar koja odmah pada u oči je da duh “bratstva i jedinstva” živi dalje. Momci iz svih krajeva bivše Jugoslavije, tada 18-godišnjaci, danas zreli ljudi, zajedno, mirno i dostojanstveno a srčano i iskreno raspravljaju sudbinu brigade i istorijske okolnosti! Nisu uspeli da nas podele i zatruju nacionalnom mržnjom čak ni isceniranim i grozno krvavim bratoubilačkim ratom. Šta može biti zaključak ovog razmišljanja: 345. planinska brigada je nepobediva! Vojsko sve najbolje u 2018!
Dimitar Anakiev
Sunday, November 26, 2017
HIPOKRAT NA STALJINISTIČKI NAČIN
Dimitar Anakiev
Medicus medico lupus
(Lekar lekaru vuk)
„Lekarska komora brine
za poštovanje temeljnih vrednosti lekarskog poziva: empatije,
stručne osposobljenosti i autonomije. Svesni smo su da lekari i
stomatolozi uz poštovanje ljudskih prava moraju slediti vrednosti
medicine, zato im kao institucija želimo olakšati posao, približiti
ga i pružiti savet i pomoć kada je to potrebno.“
-Prevod iz predstavljanja Lekarske komore
Slovenije na svojoj web strani
Stoga ću učitelja ovoga
umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati
svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, poučavat ću
ih bez ugovora i bez plaće
-Isečak iz Hipokratove zakletve
(Hr.Wikipedija)
Od ponovnog
osnivanja Lekarske komore Slovenije 1992. njena uloga je bila
prilično neskladna sa javno proklamisanom misijom a u posebnom
neskladu je prema delu Hipokratove zakletve koji se odnosi na
lekarsko međusobno bratstvo. Njeni organi isticali su se u dve
delatnosti a koje su u Socijalističkoj Jugoslaviji bile nepoznate u
lekarskim krugovima: prva je uvođenje šovinizma kao jednog od
radnih načela i drugo je negiranje Ženevske konvencije. A to znači,
da Lekarska komora Slovenije biva u potpunosti podređena
revizionističkoj politici koja je došla na vlast a samim tim
postala je instrument kršenja ljudskih prava što se naročito lepo
videlo kod izbrisanih
lekara, gde je umesto da takve lekare štiti – što bi morala po
prirodi svoje misije – ona je pomagalala političkom sankcionisanju
„nepodobnih“. Umesto da obezbeđuje lekarsku autonomiju ona je
bila organ politizacije lekarskog posla. Medicus
medico lupus (Lekar lekaru vuk).
Počnimo od Ženevske konvencije:
Opšte je poznato
da Ženevska konvencija, pored zaštite bolesnih i ranjenih, štiti
integritet lekara u ratnim uslovima. Za lekara i njegovo osoblje nije
važna boja uniforme. Lekar je u svakoj uniformi lekar. Odanost
pacijentu jedina je politika koju lekar mora slediti u miru ili ratu.
Ali u Sloveniji nije tako. Tokom tzv. „Operetnog rata“ koji je
potomcima domobrana poslužio za izižvljavanje svojih
antikomunističkih i antijugoslovenskih frustracija zbog poraza u
Drugom svetskom ratu, vršeni su snažni pritisci na lekare
zapošljene u vojnim zdravstvenim ustanovama da napuste svoje
paciente. Mnogi lekari su to i uradili, plašeći se za sudbinu
svojih porodica, a oni koji su ostali nepokolebani u svojoj lekarskoj
misiji, bilo da su Slovenci ili pripadnici ostalih jugoslovenskih
nacija, bili su strogo kažnjeni (kažnjeni zbog privrženosti
medicinskoj struci i njenim zakonima!) a organ kažnjavanja bila je
direktno Lekarska komora kojom je tada predsedovao dr. Marko Bitenc –
danas veliki privatnik.
Jedna od
priča tipičnih za kaznenu politiku Lekarske komore Slovenije je ova
koju sam čuo od hirurga koji je bio na rukovodećem položaju u
Vojnoj bolnici u Ljubljani i koji je ostao privržen svom lekarskom
pozivu tj. nije podlegao pritiscima politizacije: nakon proglašenja
samostalnosti Republike Slovenije, zatražio je od Lekarske komore da
mu izda licencu za rad. Uprkos tome da je formalno pravno njegova
specijalizacije važila u novoj državi (kao i kod svih drugih), i
uprkos svom hiruškom iskustvu od nekoliko decenija rada, i uprkos
tome da je na visokoškolskim ustanovama predavao hirurgiju, bio je
upućen od strane Lekarske komore Slovenije da ponovo polaže
specijalistički ispit, verovatno kod svojih učenika. Naravno da na
to nije mogao pristati. Nakon kazne Lekarske komore, usledila je i
državna kazna: više od deceniju nije mogao da prima penziju. Kada
je od lekarske komore zatražio zvaničan odgovor zašto mu ne izdaju
licencu (tj. zašto lekarska komora krši zakon) bio je upućen na
razgovor sa jednom od pravnica komore. Pravnica ga je primila i
pokazala debelu fasciklu - kako on kaže „plave, gotovo tirkizne
boje“. Upitala ga je „Znate li šta je ovo..? To je Vaš dosije;
u njemu piše da ste osoba nepoželjna u Sloveniji“. Osobe kojima
je medicina bila iznad politike, bile su proglašene neprijateljima
režima. Takvih i sličnih priča čuo sam mnogo, u neposrednoj
komunikaciji sa kolegama, a doživeo sam i sam, na svojoj koži,
protivzakoniti kazneni tretman famozne Lekarske komore Slovenije.
Nakon što sam četiri godine bio Upravnik garnizonske ambulante u
Tolminu, Lekarska komora Slovenije je zahtevala od mene da u novoj
državi moram dve godine da sekundiram (znači dve godine da pomažem
nekom doktoru i radim pod njegovim mentorstvom) da bi mi izdali
licencu...?! Apsurd, sa ciljem uniziti kolegu. Naravno, kršenja
Ženevske konvencije tokom „operetnog rata“ u Sloveniji bila su
mnogo šira od kažnjavanja doktora koji vole medicinu više od
vlasti i novca; ovde navodim samo par slučajeva kod kojih
sam sam bio akter i svedok:
Vodnik, medicinski
tehničar (albanske nacionalnosti), nenaoružan, u belom mantilu,
uhapšen od strane TO dok je prevozio bolesnika vozilom vojne hitne
pomoći u bolnicu. Zatim je tri dana bio zatvoren u nekom rovu punom
vode (verovatno rudnika Hrastnik, ako se dobro sećam) nakon čega
beži za Austriju... Tokom desetodnevnog („operetnog“) rata bio
sam zamoljen iz kasarine u Tolminu da posredujem u prevoženju
bolesnog vojnika za kojeg je vojni lekar sumnjao da ima napad upale
slepog creva: grčio se je od bolova u stomaku, povraćao i imao
visoku temperaturu i proliv. Ulaz u kasarinu bio je blokiran tako da
sanitetsko vozilo nije moglo da izađe a iz obližnje krčme policija
je snajperima pokrivala put. Zato je lekar iz kasarine molio da
vozilo hitne pomoći iz lokalnog zdravstvenog doma dođe do ulaza u
kasarinu i da tu, pred ulazom, pokraj blokade, primi bolesnika.
Pozvao sam Zdravstveni dom, dali su mi lekara koga sam dobro poznavao
– tada je bio šef nekakvog operativnog centra a danas takođe
težak privatnik – i objasnio mu situaciju. Odgovorio je kratko:
„Ne može; neka ga bolničari stave na nosila i donesu do
zdravstvenog doma“. Kasarina je bila u dolini pored reke Soče, a
Zdravstveni dom gore na brdu, pa još u zaleđu. Upozorio sam ga da
je to nekoliko kilometara teške uzbrdice a on je spustio
slušalicu...
Hostilnost
pojedinih kolega u Sloveniji, a pre svega Lekarske komore
Slovenije, nije lako objasniti. Međutim, ako neko misli, da ovde
govorim o deformacijama koje donosi ratno stanje, grdno se prevario.
Situacija je „zacementirana“ i potpuno aktualna do današnjih
dana... Na međunarodnom simpoziju urgentne medicine koji se svake
godine održava u Portorožu predstavio sam prošle (2016) godine
svoj stručni rad „Zbrinjavanje u opasnoj zoni pod neposrednom
pretnjom“. Ceo simpozijum je pod utiskom terorističkih napada u
Madridu, Parizu, Briselu i Londonu bio posvećen radu hitne
medicinske pomoći u ratnim uslovima. Par meseci ranije bila je na
stadionu Stožice u Ljubljani organizovana velika vežba zbrinjavanja
ranjenika- vežba, kakve smo poznavali i u vreme Jugoslavije pod
nazivom „ništa nas ne sme iznenaditi“. Na simpozijumu sam
predstavio dve svoje lekarske intervencije u ratnim uslovima koje su
mi se kao vojnom lekaru JNA desile u Hrvatskoj. U trenutku predavanja
rada, radio sam za Belgijski Médecins
du Monde (Lekari sveta), pa sam istu organizaciju zapisao uz svoje
ime na predloženom radu i to je bio razlog, verovatno, da su rad
primili. Poslao sam odličan, redak i dramatičan stručni prilog na
vrlo aktuelnu temu i više bih voleo da je rad primljen zbog svoje
sadržine, ali pokazalo se da nije. Na dan kada je trebalo da
predstavim svoj rad opazio sam, na svoje veliko iznenađenje, da je
baš na mojoj sesiji radni predsednik bivši Janšin zdravstveni
ministar dr. Andrej Bručan. Kada sam pristupio govornici, on je prvo
sebi dao reč i izašao pred mene ne da bi me pogledao. Dok sam mu
gledao leđa obratio se publikumu od približno 300 prisutnih lekara
i zdravstvenih radnika. Rekao je ovo (parafraziram po sećanju) :
„Imamo puno naših
lekara na različitim vojnim misijama - ne znam zašto oni ne pišu
radove...? Sad ćemo umesto njihovih radova da slušamo rad iz
JNA...“ Ovaj nečuveni i medicini potpuno tuđ primitivizam –
deljenja lekara na „naše“ i „njihove“ - dogodio mi se još
nekoliko puta na najvišim i najoficijalnijim mestima. Jednom čak u
amfiteatru Medicinskog fakulteta u Ljubljani prilikom polaganja
ispita za ALS licencu (reanimacija). Svi kandidati morali su da se
predstave pa ja u svojoj biografiji rekoh da sam bio izbrisan.
Pošto mlađi kolege ne znaju šta je to, počeli su da se unezvereno
gledaju i da se gurkaju i zato je vođa sesije, ugledni anesteziolog,
sudeći po imenu i prezimenu „naše gore list“, namestivši svoju
crvenu leptir kravatu, nakašljao se i prokomentarisao tako da čuje
ceo amfiteatar „Izbrisani,
to su vam oni koji 1991. nisu prestupili na našu
stranu“. Bez obzira što je među 25.000 izbrisanih bilo samo oko
500 oficira JNA a više od 6.000 dece, ovo prostodušno objašnjanje
„naši-vaši“ cenjenog kolege je jedno od boljih koje sam čuo.
Kasnije odbijanje moje specijalizacije u Sloveniji (nakon ne
priznavanja specijalizacije sa VMA) učinjeno je takođe na bazi
„naši-vaši“ iako sam formalno pravno ispunjavao sve zvanične
uslove. Međutim, nisam bio „njihov“. Cenjeni „nacionalni
koordinator“ - pre toga poznato lice iz crne hronike, jer mu je
umro pacient pa su ga razvlačili po svim medijima – hladnokrvno je
zapisao da ne mogu da dobijem specijalizaciju zato što sam radio u
JNA. A pošto u javnom raspisu specijalizacije takve klauzule nema,
to jednostavno znači: „Nisi naš,
zato ne može“. Drugim rečima, kada su u pitanju „homo sacer-i“,
žrtva šovinizma, Lekarsku komoru zakon ne obavezuje. Domobranski
pitomci vole da se junače na nemoćnima i deprivilegovanima, uživaju
kad žrtva ne može da se brani, onda pokazuju svoju snagu. Pravi
beli vitezovi, možda bi se dopali Arkanu.
Međutim, ako u
vreme predsedničkog mandata Marka Bitanca možemo da posumljamo da
su šovinističke izjave (poput onih datih za medije u vezi prof.
Radovanovića iz Sremske Kamenice, tipa „Nećemo valjda da
dopustimo da nas operišu oni koji su do juče bili naši okupatori“)
i šovinistička praksa rezultat uništavanja konkurencije za svoj
privatni biznis i istovremeno pridobijanje političkih bodova za
dobijanje koncesija itd. znači deo prakse koja nije etična i nije
prihvatljiva u smislu medicinske etike i deontologije, ali je zakon
biznisa prihvata kao legitimnu, istovremeno moramo upozoriti da je
praksa šovinizma imanentna Lekarskoj komori Slovenije još od samih
početaka. Prisetiti se treba slučaja prve slovenačke doktorice
Elonore Jenko (1879-1959).
U
Austro-Ugarskoj ženama nije bilo dozvoljeno da studiraju medicinu
(niti su mogle da upisuju gimnaziju). Zato je dr. Jenko via ruska
škola na Cetinju pa zatim Petrovgrad, završila medicinu u
naprednijoj Rusiji. Vrativši se iz Rusije kao lekar, doživela je da
joj parlament u Beču ipak prizna diplomu (posle mnogo zapleta) i
omogući lekarsku praksu koju je ona obavljavala celu deceniju,
počevči od 1912, u svojoj ordinaciji u Opatiji. Međutim, ako su
joj austrijski parlamentarci priznali licencu za rad, slovenački
kolege nisu. Lekarska komora Slovenije, u novoj državi SHS, zahteva
da joj se licenca oduzme dok ne položi dodatne ispite (1), (2).
Vidimo dakle, u periodu celog stoleća, u različitim istorijskim
razdobljima, stalnu tendenciju politizacije lekarskog dela od strane
Lekarske komore Slovenije i stalnu politiku šovinističkog
omalovažavanju (žena, Jugoslovena, „nepodobnih“...) čiju glad
utoljuju administrativnim apetitom za novim i stalnim dokazivanjima
ispravnosti i podobnosti, novim ispitima, često potpuno apsurdnim.
Kolege koji podpadnu u njihov osvetnički mlin postaju životno
ugroženi - to je politika koja ne ubija direktno ali indirektno
negira pravo „nepodobnih“ lekara na rad i postojanje. Neki kolege
su bili gurnuti u duševnu bolest, neki u samoubistvo, neki opet -
elitni stručnjaci - umesto da bi se bavili medicinom gaje pčele i
oru njive, dok su drugi, sa manje obaveza, jednostavno pobegli, a to
je i cilj takve politike.
Uz ovaj
šovinistički kontinuitet Slovenačke lekarske zbornice, uz
tendenciju da se bude iznad zakona (a možda i iznad istorije), uz
tendenciju da se zakon otvoreno krši, treba spomenuti da nakon
drugog svetskog rata poražena peta kolona, saradnici Hitlera i
drugih okupatora, svoju decu ne žele da upisuje na „marksističke
fakultete“ već skoro isključivo na „konzervativnu“ medicinu.
Medicina je u Sloveniji bila investicija Hitlerove pete kolone, zato
je danas uhvaćena u smrtonosni zagrljaj revanšističkih fantazama.
Izgleda kao da u Lekarskoj komori Slovenije sede bolesnici a ne
lekari, bolesnici, koji sebe, kao u nekom filmu, ili u
nekom bunilu, nazivaju lekarima.
Najsmešnije i najapsurdnije je da ovim se ovim „kolegama“ mora
plaćati članarina, da bi im omogućili da protiv Vas deluju. I po
tome se vidi koliko so to ljudi ogrezli u zločin, koliko nemaju
skrupula i gde se, na kojoj tački, nalazi njihov moral. Oni
državu za čije zdravlje stanovništva
navodno brinu doživljavaju kao svoju privatnu svojinu. Na sreću, u
slovenačkoj medicini, među politički ne ispostavljenim doktorima,
ima mnogo pravih kolega i divnih ljudi. I na sreću, medicina sama je
mnogo veća nego što to jeste Lekarska komora Slovenije.
(1)Podatak iz knjige
„Pozabljena polovica“, Portreti žena 19. i 20. stoleća u
slovenačkim krajevima. Autorice Alenka Šelih, Milica Antić Gaber,
Alenka Puhar, Tanja Rener, Rapa Šuklje i Marta Virginella, Ljubljana
2007/2012.
(2) U svojem tekstu „Prva
slovenačka lekarka dr. Elonora Jenko Groyer (1879-1959)“ u
Lekarskom vestniku br.9/2016 autori Janez i Duša Fischinger ne
navode eksplicitno ko zahteva nove ispite za dr. Jenko, taj deo
preskaču, ostavljaju zamagljen, a novode samo da je naloge za ispite
dobila iz državne uprave iz Beograda.
Saturday, October 28, 2017
ANNEX FOR BALANCES OF MY LIFE IN DEMOCRATIC SLOVENIA
Dimitar Anakiev
ANNEX FOR BALANCES OF MY LIFE IN DEMOCRATIC SLOVENIA
A) -17 years of living without documents, as a Erased person (from 1992 to 2009)
B) -The three feature films of mine are forbidden for official distribution, it's about movies:
-The Last of the Žilniks, (2007, 61 min), thematizes Chetnik collaboration with fascism in Serbia
-Slovenia My Homeland, (2012, 51 min) thematizes the erasing of the Yugoslavs from the official books of Slovenia
-Normal life, (2012, 86 min), thematizes intergenerational selfishness
C) Two medical specialties have been canceled:
- from Public Health, which I specialized at the VMA in Belgrade (the Public Health Institute of Slovenia did not allow verification because of "very different programs")
-specialization from the EMS was rejected by the Medical Chamber of Slovenia although I met all the formal requirements with the explanation that I worked for the JNA /Yugoslav Federal Army)/, ("condition" not announced in the tender).
If Želimir Žilnik's claim that one full-length film, according to the energy and material expenses, is the order of the size of a house built, that means that the Slovenian democrats in the film industry deprived me of three houses, and the Slovenian democrats at the Doctor's Chamber have deprived me of at least two more houses (specialization is at least for the house). A total of 5 houses, with the remark that they obviously illegally prevent me from working in Slovenia, just as they illegally erased me before (de facto, they deprive me of the right to live). If to these I add two more houses in Serbia (inheritance of my family) that collapsed during my life without documents, the rough balance of damages that were deliberately and illegally imposed to me by the democrats in Slovenia, is exactly 7 houses. These "small" damages such as salaries, and various costs do not count.
I do not know who got my seven houses? Are they with Trump, Obama or Merkel, or in the pockets of a local democrat? Basically, my case is a typical example of how democrats abuse state power against an individual or the masses. Long living to democracy!
Subscribe to:
Posts (Atom)





